SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

I onaj tko ne zna pravi razlog teško će povjerovati da je glasoviti turski putnik i putopisac Evlijā ibn Dervīš Mehmed Zillī, u povijesti i književnosti poznat kao Evlijā Čelebī, što znači jednostavno „gospodin Evlija“ – njemu je bila posvećena i prethodna „Sitnica“ – prije ravnih tri i pol stoljeća, to jest 1660. godine, krenuo na dug put iz Banje Luke duboko u „kaursku“ zemlju samo zato da može tri dana razgledavati Čakovec i u njemu brojiti – i nabrojiti! – deset tisuća lijepih kuća uz popločane ulice, među njima dvije tisuće trgovina i uz to još četrdeset samostana, čime tada teško da su se i Beč ili Pariz mogli pohvaliti. I imat će pravo: razlog je bio mnogo ozbiljniji i važniji, a čitav događaj govori mnogo ne samo o njemu, Evliji, nego i o njegovu čakovečkom domaćinu, hrvatskome banu grofu Nikoli (VII.) Zrinskomu (1620. – 1664.). Prvomu je, naime, bio povjeren delikatan zadatak da iz zarobljeništva u Čakovcu oslobodi ugledna Turčina, a drugi je bio apsolutni gospodar zarobljenoga neprijatelja, pa je mogao samostalno i slobodno odlučivati čak i o tome hoće li uopće razgovarati o njemu.
A sve je počelo tako što se Evlija dva i pol mjeseca zadržavao u Banjoj Luci i tu se kretao u društvu visokih uglednika među kojima je bio i tadašnji bosanski „begler-beg“, tj. sultanov namjesnik i upravitelj najviše vojno-upravne oblasti Ahmed-paša (zbog svoje ljepote i fizičke pristalosti u mladosti dobio je nadimak „Melek“ što znači „Anđeo“). U isto vrijeme „na drugome kraju svijeta“, u jednoj od tamnica u Čakovcu čamio je bihaćki kapetan-aga Mustaj-beg Hasumović (ne Hasanović!), kojega je Zrinski još prije nekoliko godina zarobio u nekom boju i, znajući mu „vrijednost“, čekao za njega veliku otkupninu. I tako se dogodilo da je Melek Ahmed-paša dobio sultanovu zapovijed da za iznos od četrdeset tisuća groša oslobodi bihaćkoga kapetana – nije poznato je li Zrinski baš toliko tražio ili je to bila sultanova ponuda. Paša je onda „po kratkom postupku“ zapovijed prenio Evliji kao „molbu“ neka ne oklijeva, nego se pobrine da to njemu, Ahmed-paši, „za ljubav“ učini, a usput će sabirati tzv „zahire-baha“, porez u novcu za uzdržavanje paše i njegova dvora.
Jasno je da Evlija nije mogao drugo nego „s radošću poljubiti časnu ruku“ paši koji mu je još istoga dana dao velike količine različitih skupocjenih tkanina pa po tisuću pari „crvenih i žutih čizama, papuča, lakih cipela,tankih i debelih košulja i još mnogo takvih stvari“ i sve je to bilo natovareno na deset velikih kola. Dobivši „kesu groša za putni trošak“ i šezdeset odabranih momaka za pratnju, Evlija je, dakle, krenuo prema Čakaturni, kako je nazivao grad Zrinioğlua-Zrinskoga.
Put ga je vodio na sjever, pa je brzo došao u (Staru) Gradišku i Jasenovac, a onda se, valjda, sjetio da mu Mustaj-beg ne će pobjeći, a novac od poreza ne će sam otići k paši, pa je skrenuo uz Unu i preko Dubice, Kostajnice i (Bosanskog) Novog došao u Bihać, gdje je tri dana bio kapetanov „gost“, a usput je skupljao porez za Melek Ahmed-pašu. Tu je ostavio ona kola s otkupninom da mu se otpreme u Legrad kad on stigne onamo, a sam je nastavio put u Liku, Udbinu, Petrinju, Sisak, Zagreb, pa „na sjeverozapad“ (!!) do Obrovca (u Dalmaciji!), Budaka (kod Gospića!), Karina i Velina (u Dalmaciji!) i preko „mnogih gradova“ natrag u Bihać. Provjerivši da je blago za Zrinskoga još tu i u redu, nastavio je put preko Kostajnice i Jasenovca u Cernik, Veliku, Bijelu Stijenu, Pakrac, Sirač, Stupčanicu, Dobru Kuću, Voćin, Viroviticu, Moslavinu, Požegu, Orahovicu, Đakovo, Brod i opet se našao u Voćinu, kamo je uz pratnju šest stotina vojnika (!) stiglo onih dvanaest (!!) kola s blagom i još četrdeset kola jela i pića !!!
Koliko je sve to trajalo i koliko ima istine u Evlijinu opisivanju „gradova“ i svega što je uz put vidio, teško je reći. Sigurno naime jest da mu je mašta obilato radila jer bez toga ne mogao napisati, na primjer, dok je tako „cik-cakao“ po Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, da je bio u Zagrebu i tamo vidio džamiju, a krenuvši iz njega na sjeverozapad (!) stigao u Obrovac i tako dalje, a sve se to – uključujući i Čakovec! – trebalo dogoditi u vremenu od desetak dana koliko to dopuštaju drugi podaci. Naime, Melek Ahmed paša je spomenuti nalog, da otkupi bihaćkoga kapetana, dobio najranije 4. studenoga 1660., a Evlija je ne mnogo poslije, 15. istoga mjeseca bio s njim na putu u Sofiju, odakle je poslije 2. siječnja 1661. s otkupljenim Mustaj-begom produžio u Carigrad. Prema tome, on je najvjerojatnije putovao iz Banje Luke u Čakovec i, navodno, nakon zadržavanja od triju dana „radi razgledanja grada“ (!) vratio se u polazište, a sve drugo dogodilo se – ako se jest baš sve dogodilo ?! – nekom drugom zgodom. No, bilo kako bilo, vratimo se njegovu pričanju.
Kad je došao u Čakovec, odsjeo je „u palači kod crkve bana Zrinskoga“, a tek se sutradan sreo s banom koji je sišao pred njega u dvorište i izljubio se s njim. Pročitavši pašino pismo, ban je pitao za blago koje je tražio, a kad mu je bila pokazana i izbrojena roba s dvanaest kola, pitao je i za četrdeset konja, ali se na kraju zadovoljio s pet krznenih ogrtača, posebnim poklonom Ahmed-paše kojega je Zrinski, navodno, veoma volio. U ime te ljubavi oslobodio je Mustaj-bega i dopustio mu da s velikom pratnjom ode, a Evlija je ostao na velikoj gozbi te „mudrovanjima“ i „nadmudrivanjima“ o tome tko za što ratuje, a za svoga je domaćina na kraju priznao da je „pametan, trijezan i razuman“.
Evlija je još jednom bio u Međimurju ili barem sasvim blizu njega. Bio je u vojsci koja je razorila Novi Zrin Nikole Zrinskoga, pa odmah potom i u boju kod Sv. Gottharda 1. kolovoza 1664., a potom, čini se, nije više zalazio u najzapadnije krajeve turskoga carstva.

P.S. Podsjećanje u prethodnoj „Sitnici“ na dvije tisuće trgovina, koje je Evlija Čelebi kao „nepristran promatrač“ prije tri i pol stoljeća „vidio“ i „nabrojio“ u tadašnjem Čakovcu, dala je poticaj da mi se servira upozorenje na „promašaj“: nisam, a navodno sam trebao spomenuti da je taj Turčin zapravo bio velik prorok za naše – samo čakovečko i međimursko ili i općehrvatsko?? – dvadeset prvo stoljeće. Gledao je, kažu, preko krovova sirotinjskih kućica, koje Martin Stier nije smatrao vrijednima ni točkicama označiti na crtežu Tschakathurna, gledao u budućnost sve do naših dana i – ne samo vidio, nego i dobro vidio i pogodio! Doduše, nemamo ih još dvije tisuće, ali – niču li, niču „shopovi“ istom, možda i većom brzinom od one kojom se gase, propadaju i nestaju poduzeća u kojima se stvara ono čime ili za što se kupuje, odnosno ono za kaj se po domače veli penezi. Svakako, nije loše što ljudi (sve više?!) kupuju usprkos tomu što se tuže da su im zarađene plaće sve manje i kasne sve više, ponekad i do „svetoga Nigdarovoga“. Šteta je samo što Evlija nije i o njima, kupcima, nešto rekao!! Ili ih nije niti vidio??