SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Eh, jesmo li mi ljudi čudan svijet! Tako smo sretni kad nam netko napravi neko dobro djelo, učini nešto od čega imamo – katkad i ne malu – korist, obraduje nas nečim lijepim, ugodnim i velikim, a onda – „tko te šljivi!?“ … .
Neću o tolikima koji su svijet i te kako ozbiljno zadužili materijalno i nematerijalno na duže ili kraće vrijeme, ali ne mogu ne sjetiti se, makar samo onako usput, na primjer, genijalnoga Arhimeda kojega je po kratkom postupku likvidirao običan vojnik i puka neznalica; Gaja Julija Cezara koji je granice rimskoga (budućega) carstva proširio čak na britanski otok, a onda ga je usred prijestolnice toga carstva ubila šačica navodno zabrinutih za dobro republike; Wolfganga Amadeusa Mozarta koji je na vrhuncu slave završio odbačen u nepoznati grob i u društvo bezimenih siromaha; utemeljitelja moderne kemije Antoina Laurenta de Lavoisiera koji je svojom krvlju zaprljao parišku giljotinu, a svoju odsječenu glavu „gurnuo“ u košaru ispunjenu glavama možda jednako tako bez prava razloga smaknutih ljudi. I tako dalje, nisu oni jedini koji bi mogli i trebali biti spomenuti u jednom cjelovitijem prikazu za čovječanstvo prezaslužnih ljudi, i koji sjećanje na sebe i svoje spominjanje danas nerijetko moraju zahvaliti upravo takvoj svojoj sudbini a ne onomu što su radili i učinili.
Slučaj na koji smatram potrebnim upozoriti upravo sada, u ovome tjednu, makar je o njemu već bilo pisano među ovim „Sitnicama“, nije tako drastičan po fizičkom završetku, ali po zaboravu dobrano ih nadilazi premda je riječ o izuzetnom dobrotvoru ne prema pojedincu, nego prema čovječanstvu, i to čitavomu, bez razlike u spolu, rasi, narodnosti, jeziku, vjeroispovijesti, socijalnom ili imovnom stanju, kulturalnom ili civilizacijskom stupnju, političkoj opredijeljenosti, mjestu boravka i svemu ostalome po čemu se ljudi mogu međusobno razlikovati.
Taj slučaj ima ime i prezime: zvao se Henry Dunant. Rođen (8. svibnja 1823.) i odrastao u Ženevi, bio je zaposlen u jednoj švicarskoj kompaniji u sjevernoj Africi i tu se pored redovitoga posla počeo zanimati i drugim stvarima tako uspješno da je postao članom uglednoga pariškoga društva za etnografiju. Iskustvo te vrste urodilo je i njegovom ocjenom da je stanje afričkih robova u južnim državama SAD-a mnogo teže nego u Africi u kojoj je ropstvo zapravo „kod kuće“, pa je već i time iskazao svoje filantropske osjećaje.
Onda se dogodilo da je zbog nekoga posla morao u sjevernoj Italiji tražiti francuskoga cara Napoleona III. i tako je naišao na bojište kod Solferina neposredno pošto su udružene francuske i pijemontske postrojbe do nogu porazile austrijsku vojsku. Na bojnome polju ležalo je 18.000 austrijskih i ne mnogo manje drugih vojnika; mnogi od njih, napušteni i od pobjednika i od gubitnika te prepušteni ne samo dnevnoj žezi i noćnoj hladnoći, nego i strvinarima i divljim životinjama, još su danima bespomoćno umirali u najtežim mukama. Potaknut užasnim prizorom i nemoćan da ozbiljnije pomogne barem onima oko sebe, počeo je razmišljati što učiniti da se pomogne ljudima u zlu rata, kasnije i u drugim zlima koja se bez obzira na uzroke i povode, očito, ne mogu izbjeći. Tri godine potom u knjizi „Sjećanje na Solferino“ predložio je osnutak dobrovoljnoga društva koje bi pružalo pomoć ranjenima u ratu.
Njegova inicijativa urodila je plodom: već iste godine bio je u Ženevi osnovan odbor za pomoć nastradalim ratnicima – ne švicarskima, jer Švicarska odavno nije ratovala! – kojemu je na čelu bio general Dufour s tajnikom samim Dunantom. Taj je sljedeće, 1863. godine sazvao međunarodnu konferenciju u Ženevi na kojoj je bilo zaključeno da se osnuje društvo za takvu djelatnost, a kako je stvar bila ozbiljno shvaćena, vidi se i po tome što se umiješala i švicarska vlada. Ona je sazvala međunarodnu konferenciju koja je od 8. do 22. kolovoza 1864. utvrdila pravni status društva na brzinu nazvanoga „Crveni križ“ jer su mu znak, grb i zastava zapravo obrnuta zastava Švicarske: njena zastava ima bijeli križ na crvenome polju. Konferencija je završila donošenjem poznate tzv. „Ženevske konvencije“ kojom su – prvi put u povijesti čovječanstva i ratovanja (što je zapravo isto!) – utvrđena prava ranjenih i zarobljenih u ratu te prava i dužnosti onih koji se za te stradalnike zauzimaju i brinu.
Čini se da su već tu svi bili pametniji, bolji i zaslužniji od Dunanta; njemu je, naime, bila povjerena „važna“ uloga da bude predsjednik odbora za organiziranje zabave za sudionike konferencije!! Otkad pak je nakon tri godine i poslovno propao, za Društvo, osnovano na njegov poticaj, bio je potpuno mrtav, kako kaže jedan njegov životopisac. Napušten i zaboravljen od svih, kao nekad oni ranjeni i mrtvi vojnici nad kojima se tako iskreno sažalio i toliko za njih učinio, dalje se godinama potucao po Europi i zapravo se ne zna sigurno kako je životario. Netko se ipak sjetio toga starca, pa mu je 1901. godine bilo dodijeljeno pola prve Nobelove nagrade za mir: dijelio ju je, naime, s osnivačem „Interparlamentarne unije“ Frédéricom Passyjem.
Nije poznato što je učinio s ne malim iznosom od 75.400 švedskih kruna koje je dobio tom zgodom. Nisam sklon pomišljati da ih je „zarajtal“ ili „zahuzal“, kako su stari govorili za nekoga tko je na ne baš dobar način upropastio neko dobro. Ne bi me čudilo kad bih saznao da ih je uložio u nešto takvo kao što je „Crveni križ“, a nije bilo ni prvi ni zadnji put da je takav dobrotvor, humanist i filantrop na kraju morao umrijeti u ubožnici jednoga švicarskoga mjestanca 30. listopada 1910. – prije ravnih sto godina. I ne vjerujem da mu je nešto značilo što je bio pokopan u Ženevi.

P.S. Nije tako daleko da se ne bi još pamtilo vrijeme u kojem se strogo pazilo na poštivanje državnih praznika, a navodno je i zakonom bio zabranjen baš svaki, pa i najprivatniji fizički rad. Sasvim je drukčije bilo s produžavanjem praznika. Na primjer: ako je dvodnevni državni praznik bio u srijedu i četvrtak, trebalo je o njemu razmišljati i doček mu osigurati već u utorak, a petak je mogao biti „slobodan dan“ ili „godišnji odmor“; subota i nedjelja zatim ionako su to što jesu, pa je i u novi ponedjeljak trebalo malo se odmoriti od tolikoga odmora i – tjedan je začas prošao! Ne znam je li netko imao nešto protiv toga, ali vratimo se biti stvari! Naime, vlast, ona državna, strogo je pazila da se njeni praznici – pa i dvodnevni Dan rada! – praznuju ne radeći. Ne radeći ni službeno ni privatno, ni javno ni tajno, ni dragovoljno ni“pod moraš“, ni sebi ni drugomu, ni za peneze ni zabadaf (prije tih vremena reklo se „vu ime Božje“). U toj strogosti dovoljno joj je bilo da sazna – preko dobrih susjeda ili nekako drukčije – kako je neki „reakcioner“ ili „kontrarevolucioner“ na takav dan u vlastitome dvorištu za vlastite potrebe cijepao drva ili „klepao“ kosu i time, razumije se, pokazivao koliko cijeni i poštuje svoju državu. Ona je odmah „promptno reagirala“, a on je ubuduće razmišljao kad će nešto takvo raditi.
Premda bi se i to moglo smatrati jednom od „sitnica“ kojima je posvećena ova rubrika, pišem o tome jer kažu (ne daj, Bože, da moram provjeravati!) da će na državne blagdane trgovački centri ubuduće biti otvoreni i zaposlenici u njima raditi kao i svakoga radnoga dana: od 7,00 do 21,00.!! U čast države koja za to ne mari, na uslugu kupcima koji baš 1. svibnja u 12,44 sati vide da nemaju pol deci octa za salatu i 8. listopada u 16,58 zatrebaju paketić papra na ćevapčiće, na radost zaposlenika koji ni na takve dane ne moraju biti sa svojim obiteljima, u prilog tvrdnji o ravnopravnosti svih građana oji bi slavili državni praznik po svojoj volji, i na korist onima koji na nešto takvo, recimo, u Austriji ili Italiji ne bi ni pomišljali, a kamoli tražili!!
Očito je, imali su stari pravo kad su rekli „Extrema tanguntur!“ – da ne morate tražiti u rječnicima stranih riječi: „Krajnosti se dodiruju!“