SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Osim (bez)brojnih nepoznatih i priprostih, neškolovanih, ali prirodno nadarenih glazbenika – pjevač(ic)a i svirač(ic)a – koji su međimursku narodnu glazbu stvorili i pretvorili u tradiciju te održali kao osebujnu kulturološku baštinu ovoga kraja, Međimurje je dalo i niz školovanih glazbenika. Otkad se njihova imena bilježe, bilo je među njima takvih koji su si svojim djelovanjem i uspjesima osigurali mjesto u svakoj imalo ozbiljnijoj povijesti hrvatske glazbe. To potvrđuju imena kao što su ova u već standardnim popisima: o. Fortunat Pintarić, Josip Slavenski, Vinko Žganec, Josip Vrhovski, Miroslav Magdalenić, Joža Požgaj, Jurica Muraj i druga koja zbog ograničena prostora za ovaj tekst moraju izostati. Iz takvih popisa, nažalost, „standardno“ izostaje jedno ime, ali iz drugih razloga, a ne iz spomenutoga nedostatka prostora. To je ime jednoga Čakovčanina, još jednoga iz plejade onih kojima je prirođenu iskru nadarenosti za glazbu u pravi oganj razbuktao izvrstan profesor „pjevanja i sviranja“ na čakovečkoj „Preparandiji“ Janko Slogar (1871. – 1948.) – Zagorac rodom, ali je našao razloge za to da i poslije umirovljenja ostane u gradu svojega osamnaestogodišnjega službovanja.
To je ime Mirka Kolarića, sina čakovečkoga čizmara Matije i žene mu Marije rođene Janušić. Vjerojatno kao i nešto stariji sugrađanin Miroslav (zapravo Fric!) Magdalenić, i on je prve susrete s glazbom imao i prve zvukove upijao na „veselicama“ bez kakvih nisu prolazili ničiji ni svatovi ni krstitke, ponekad ni „karmine“, a nerijetko je do njegove kuće dopirala i svirka na obližnjem sajmištu ili pak u kojoj krčmi posebno ako je „zabaf“ bila na otvorenom prostoru. Poput mnogih sinova čakovečkih obrtnika, i mlađih i starijih od njega, i Mirko je prošao građansku, a potom 1931. godine završio i ovdašnju učiteljsku školu. U njoj iskusni prof. Slogar nije mogao ne zapaziti njegovo glazbeno ne samo zanimanje nego i znanje – nerijetko mu je dopustio svirati na orguljama u crkvi, a pregledavao je i ocjenjivao njegove harmonizacije pučkih napjeva i prve skladbe – pa ga je lako oduševio i potaknuo za daljnji studij.
Tako je Mirko 1936. godine diplomirao na nastavničkom odjelu Državne muzičke akademije u Zagrebu. Uspio je to iako je za vrijeme studija – kao i većina tadašnjih međimurskih studenata – od kuće dobivao gotovo nikakvu materijalnu pomoć pa se morao sam uzdržavati podučavanjem i vođenjem tada poznatih i uglednih zborova. Bio je dirigent obrtničkoga zbora „Nada“ i radničkoga zbora „Sloboda“, surađivao je sa zagrebačkom radio-postajom, „Hrvatskim pjevačkim savezom“, pjevačkom udrugom „Sklad“, „Pjevačkom župom ‘Matija Gubec’“ i katedralnim „Ćirilo-Metodskim korom“ kojemu će biti najprije korepetitor, a malo potom i glavni dirigent. S njim je u svibnju 1937. gostovao u Švicarskoj i Francuskoj, a turneju završio u Italiji nastupom pred samim papom Pijem XI. pred kojim su bile izvedene i dvije njegove, Kolarićeve skladbe, a opća ocjena javnosti bila je da taj mladi čovjek „može stati uz rame bilo kojega dirigenta svjetskoga glasa“. Ničega od toga ne bi bilo da se nije svagdje iskazivao i dokazivao svojim i znanjem i radom. Uza sve to, našao je vremena i za pisanje stručnih članaka o glazbenim zbivanjima u svojoj sredini
I u Čakovcu se malo znalo o njemu dok nije zablistao prigodom Euharistijskoga kongresa 25.-28. kolovoza 1935. Ako je tako ugledan glazbenik kakav je bio o. Kamilo Kolb, zadužen za glazbeno vodstvo kongresa, Kolariću – još studentu, i to ne dirigiranja ili skladanja! – prepustio dobar dio vođenja zborova, a štoviše dao je i da se u najsvečanijem trenutku pjeva misa koju je skladao baš taj Čakovčanin, onda to o tome mladiću govori više, bolje i stručnije nego se u ovim redcima može napisati.
Pošto je 1936. godine diplomirao, radio je i na nekoliko škola, ali mu je velika preokupacija bila skladanje. Stoga je 1941. godine započeo i formalni studij kompozicije kod Krste Odaka i instrumentacije kod Zlatka Grgoševića. (Ako je već prije toga studija bio poznat i priznat kao skladatelj i dirigent, što se moglo od njega očekivati kad si znanje dopuni onim što mu je još nedostajalo!?) Usporedno s tim, bio je i profesor „pjevanja“ u muškoj učiteljskoj školi, glavni urednik na radiopostaji i kapelnik domobranske limene glazbe u Zagrebu. Ovo posljednje omogućilo mu je da ne ide u vojsku i s njom možda nekamo na bojište. Naime, koliko je god volio svoju domovinu i svoj zavičaj te sve ljude u njima, bio je i uvjeren pacifist, mrzio je rat i oružje, želio je i nadao se miru i slozi, radu i stvaranju, napretku i boljitku svih.
Čini se da je upravo to – ta njegova odanost miru i glazbenom stvaralaštvu – bilo uzrok njegove tragedije. Pošto u svibnju 1945. nije uspio otići u inozemstvo, požurio je u Čakovec da vidi svoju majku koju zbog ratnih okolnosti pune četiri godine nije mogao posjetiti. Na putu kod Varaždina sreo se sa starim znancem i – do majke nikad nije stigao, a njegovi životni planovi – i oni ljudski: tek si je sa ženom Olgom stvorio obiteljsko gnijezdo u kojemu se rodila kćerčica Antonija, i glazbenički, skladateljski: dijelom još samo zamišljeni, a dijelom već skicirani ili čak napola dovršeni poput opere „Krapinski sudec“ – zauvijek su ostali neostvareni premda još nije navršio ni tri i pol desetljeća života. Utonuli su u potpun mrak i grobnu tišinu na nepoznatome mjestu o kojemu se i o stogodišnjici njegova rođenja (1. studenoga 1910. – jučerašnji dan 2010.) može samo s nesigurnošću nagađati gdje bi moglo biti.

P.S. Potpun mrak i grobna tišina, u koje je Mirko Kolarić utonuo već u prvim danima mira poslije Drugoga svjetskoga rata, obavija(li su) ga još dugo poslije toga. Kao da ga nikad nije niti bilo, njemu se ni ime dugo nije spominjalo u povijesnim prikazima hrvatskoga glazbenoga života, a još su manje bila izvođena njegova djela, premda među njima ima pravih bisera i glazbe za djecu i skladbi za zborove. Čak i kad se „Goranovcima“ (muški oktet poznatoga zbora „Ivan Goran Kovačić“ u Zagrebu) kod pripremanja jedne ploče „potkrala“ jedna Kolarićeva skladba, njezina je snimka u posljednji čas bila izuzeta i odbačena. A ako jedan dobar poznavatelj svjetske literature za zborove kaže – svakako u pozitivnome smislu! – da ne poznaje takve skladbe za sedmeroglasne i osmeroglasne zborove kakve je napisao Mirko Kolarić, i to mnogo prije nego je završio (zapravo stigao završiti) studij kompozicije, onda je nemoguće ne čuti i pitanja (prvo) zašto se za njih ne zna (u smislu izvođenja), i (drugo) što se moglo dalje očekivati od takva skladatelja da je poživio još toliko, recimo još trideset pet godina!?
No, ne treba se zamarati traženjem odgovora na takva pitanja. Dovoljno je podsjetiti da je u Čakovcu nakon dugoga vremena – i prije dugog vremena ! – Mirku Kolariću bio posvećen jedan „Majski muzički memorijal“ i otkrivena spomen-ploča u ulici drugoga (!) imena. I onda opet – …!