SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Seizmologija ili znanost o potresima tvrdi da se na zemaljskoj kugli svake godine dogodi oko 100.000 (sto tisuća!) potresa. Nije teško izračunati koliko ih je to svakoga dana i svakoga sata, ali bolje je ne činiti to jer će račun pokazati da Zemlja zapravo stalno drhti kao u nekoj groznici. Sreća je samo što je većina potresa tako slaba da ih zamjećuju tek najosjetljiviji seizmografi, o onome pak što zamjećuju uglavnom ne govore javno dok potres ne zamijeti i javnost, odnosno dok njegova jačina ne prijeđe određeni stupanj prema Gastaldijevoj, Mercallijevoj, Richterovoj ili Rossi-Forelovoj ljestvici.
Iako se najveći i najjači potresi, mjereni po bilo kojoj ljestvici, srećom, ne događaju svakoga dana, gotovo nema tjedna u kojem nam „mediji“, to jest radio i televizija te odmah za njima i novine, ne „serviraju“ vijesti o katastrofama te vrste negdje u svijetu. Pritom se najčešće misli da je to pojava novijeg doba, da toga zla nekad nije bilo i da se Zemlja tek sada „budi“. No, to nije točno jer bilo ih je uvijek, ali malo ih je zabilježeno kao, recimo, onaj kad je umro Krist na križu, ili onaj uz erupciju Vezuva 24. kolovoza 79., samo što nije bilo uvijek evanđelista ili Plinija mlađega – Stariji je poginuo promatrajući tu erupciju! – koji su ostavili barem zabilješku ako ne i podroban opis te nevolje. Zato se tek u novije vrijeme zna za tzv. Lisabonski potres (1755.) sa 60.000 poginulih, u Kaliforniji (1906.) s 350 km dugom pukotinom u zemlji i mjestimičnim pomakom tla čak sedam metara, na Siciliji (1908.) sa 75.000 poginulih, u Japanu (1923.) sa 143.000 poginulih, u Indiji (1950.) s potpuno srušenim svim kućama na području tisuću puta većem od Međimurja, pa u Maroku (1960.), nedavno u Čileu, Kini, Haitiju i mogli bismo tako još dugo nabrajati.
U posljednje vrijeme ozbiljno se trese jugoistok Azije, posebno indonezijski otoci, gdje se aktiviraju stari i izbijaju novi vulkani te pokreću ne manje opasni tsunami. Podaleko je to od nas pa takve vijesti najčešće slušamo „na pol vuha“ ili čitamo samo naslove, tek toliko da ih „primimo na znanje“, a u najboljem slučaju registriramo broj mrtvih i „onako usput“ požalimo one koji su ostali bez krova nad glavom ni ne misleći pritom da su često ostali i bez svojega tla pod nogama na kojemu bi mogli podići novi krov nad glavom.
Ni naši krajevi nisu bili pošteđeni od toga zla. Vrijedi podsjetiti na potres u Dubrovniku 1667. godine, u kontinentalnoj Hrvatskoj 1739. kao najteže, pa na mnoge manje za koje se, na sreću, manje ili više opravdano može reći „Tresla su se brda, rodio se miš“, odnosno prouzročili su samo manju, često i simboličnu ili čak nikakvu štetu. Nažalost, to se ne može reći i za potres koji se dogodio u dan točno prije sto trideset godina. Zapamćen je najviše po tome što je srušio više stoljeća staru katedralu u Zagrebu, a zaboravlja se da mu ta građevina nije bila niti jedini cilj niti jedina posljedica, nego da je, kao i uvijek, zahvatio velik prostor oko epicentra. Iako mu je u objavljenim povijestima dano relativno malo mjesta, crkvena dokumentacija – posebno župne spomenice i zapisnici kanonskih vizitacija za koje povjesničari uglavnom malo mare – pruža dovoljno podataka za zaključak da ni Međimurje nije bilo pošteđeno od razornog djelovanja toga potresa. Tako je, na primjer, samostanski kroničar u Čakovcu o tome zapisao:
„1880. godine, 9. studenoga, svanuo je nesretan dan za čitavu okolicu jer je ujutro u 7 sati i 50 minuta u Međimurju, gotovo čitavoj Hrvatskoj i velikom dijelu Mađarske strašan potres , uz prethodni žestok i strahovit vihor, pokrenuo sve zgrade i pokućstvo. Tom je zgodom i ovaj samostan mnogo pretrpio jer magnetski gromobran i križ s likom sv. Franje na tornju duboko su svinuti prema zapadu, dva dimnjaka na samostanu i mnogi u mjestu su srušeni, sve ćelije na gornjemu katu oštećene, glavni zidovi sa zapada i sjevera od dna do krova odvojeni su od svodova, ne samo žbuka nego i crjepovi opali su, otvorile su se i rupe između svodova i glavnih zidova; sve je to na početku proljeća uz bušenje glavnih zidova i provlačenje željeznih šipki u devet soba učvršćeno, povezano i uzidano i to za 227 forinta. [Broj je više puta ispravljan, pa teško da je točno pročitan.] Po posebnoj Božjoj dobroti, crkva je ipak, izuzevši neznatnu otpalu žbuku, sačuvana u dobrome stanju. Sljedećih dana više su puta zamijećeni potresi ali, hvala Bogu, bez loših posljedica. Iste te godine kapela u Šenkovcu morala je biti zatvorena jer je već prije bila veoma oštećena, a od potresa gotovo srušena.“
Slično je i župnik u Macincu zabilježio za 1880. godinu:
„Velika nesreća, strašan potres pogodio je 9. studenoga Zagreb. I tu se uz znatno zamračenje i podzemnu tutnjavu, sličnu jakoj grmljavini, zemlja tresla i to vrlo žestoko u smjeru od juga prema sjeveru tako da je to na zidu i svodu u novoj crkvi, napose kod tornja, prouzročilo pukotine široke jedan centimetar, a na župnoj zgradi četiri do pet centimetara. Potres je i po selima na nekim kućama dimnjake porušio, vodu u zdencima sasvim pomutio i u mnoge ljude utjerao najveći strah.“ Stoga župnik sasvim opravdano zaključuje zabilješku litanijskim zazivom: „Od zla potresa oslobodi nas, Gospodine!“ Ipak se, nakon dvadesetak redaka o drugim stvarima, morao još jednom, ali s razlogom sasvim kratko, osvrnuti na istu pojavu: „U pola noći 16. prosinca [iste 1880.] opet potres s podzemnom tutnjavom, samo kraći i slabiji.“
Sličnih, pa i podrobnijih i opširnijih zapisa o tome ima i u drugim takvim izvorima, ali na sreću, osim manje ili veće štete na zgradama – uglavnom opadanja žbuke – ništa drugo nije zabilježeno. Mnogi od kasnijih potresa – a bilo ih je! – nisu bili ni takvi da bi (možda i iz kakvih drugih razloga) bili smatrani spomena vrijednima.

P.S. Kad god me znanci pri susretu pitaju gdje ja to idem, gdje redovito odlazim, gdje sutra putujem, gdje nosim članak, gdje šaljem pismo, gdje ću staviti poklon i tomu slično, ja ozbiljno, bez zezancije odgovaram da idem ulicom, da odlazim u stanu, putujem u vlaku, članak nosim u džepu, pismo šaljem u pošti, poklon ću staviti u kući i tomu slično. U očima i na licima svojih sugovornika vidim barem sumnju, ako ne i uvrijeđenost, jer misle da od njih krijem, da ne želim reći cilj svoga kretanja koji se ionako ne može sakriti ili zatajiti pred onim tko to uistinu želi saznati. Nekima onda pokušavam objasniti: pa nije tajna i ne krijem da idem k liječniku, da odlazim u knjižnicu, putujem u Zagreb, članak nosim u uredništvo, pismo šaljem u Koprivnicu, poklon ću staviti u stakleni ormar i tako dalje, ali – pitao/-la si me gdje idem, odlazim i tako dalje, a ne kamo putujem, nosim i slično. Razlika je velika: pitanje „gdje“ odnosi se mjesto na kojemu se netko ili nešto nalazi nakon što je već tamo došlo i prije nego će se s njega maknuti, a smjer kretanja označava se pitanjem „kamo“. Dakle: kamo idem – idem k liječniku, kamo odlazim – odlazim u knjižnicu, pa tako i dalje kad se radi o kretanju.
Ipak, mogu ja ići i kod liječnika, ali samo kad dođem k njemu ili do njega i onda pred njim ili iza njegovih leđa, po njegovoj želji ili njemu usprkos, dvonoške ili četveronoške idem od stola do prozora ili iz kuta u kut, ali dok sam još na putu k njemu, idem samo (ne)kamo, a ne (ne)gdje.
Jasno? Meni nešto ipak nije, ali…!