SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Pune dvije godine trebalo je Privremenoj narodnoj skupštini Države Srba, Hrvata i Slovenaca (Države SHS) da donese izborni zakon i raspiše izbore za Ustavotvornu skupštinu, tzv. Konstituantu novostvorene države. Budući da je otada prošlo punih devedeset godina i malo je još živih svjedoka koji to ionako više ne pamte, ne će biti suvišno podsjetiti da je država takvoga dugoga i složenoga imena – dužega i od nekadašnjih SSSR-a i FNRJ-a odnosno SFRJ-a – bila stvorena poslije Prvoga svjetskoga rata samoinicijativnom „poklonstvenom adresom“ izaslanstva Države Slovenaca, Hrvata i Srba (također Države SHS, ali ne one prije spomenute) regentu druge države koji će malo potom biti proglašen Ujediniteljem. Tom je „adresom“ tek stečeno i još ne potpuno ostvareno osamostaljenje od Beča i Pešte bilo zamijenjeno mnogo većom ovisnošću o trećem centru, vrlo brzo se pokazalo, još većih aspiracija za vlašću nad onima koji su mu se sami dragovoljno podčinili. A spomenuto čekanje od dvije godine možda ima neko objašnjenje u vremenu potrebnom da Međunarodna mirovna konferencija u Parizu potvrdi za koje će se područje donositi novi ustav. Takvu bi pretpostavku mogao podržavati (slučajan?) slijed događaja: tzv Trianonski ugovor o miru s Mađarskom bio je potpisan 4. lipnja 1920., a zakon o izboru poslanika za ustavotvornu skupštinu bio je donijet 3. srpnja iste, tj. 1920. godine.
Koliko je god spomenuti ugovor donio olakšanje onima koji su se do posljednjega časa – s razlogom ili ne, svejedno je – pribojavali ne će li se možda promijeniti granica na Muri, uspostavljena u prosincu 1918., i sjeverno od nje dopuštena u kolovozu 1919., toliko je donošenje toga zakona i određivanje datuma izbora za 28. studenoga 1920. razbuktalo politički život za koji se ni prije toga ne može reći da je mirovao – barem u Međimurju nije. Tomu je pridonosio prije svega sustav provođenja izbora koji je za Međimurce bio sasvim nov. Prema novinskom objašnjenju za njih, jedna od novosti bila je „da se ne budu votumi [glasovi] davali z rečmi nego s kuglicami od gumije, koje se budu puščale u izbornu škrinjicu iliti žaru i to ne na jednom mestu (kak predi na priliku v Čakovcu), nego vu svakoj upravnoj općini posebno.“ Proglašena tajnost izbora i mogućnost glasovanja bliže svakom biraču bile su velike prednosti, ali bilo je i drugih, većih i važnijih promjena.
Naime, dok je „za Mađarije“ svaki, pa onda i međimurski kotar birao po jednog „ablegata za Peštu“, sad je bilo određeno da se bira po jedan zastupnik na 30.000 stanovnika, i prema tomu devedeset i nešto tisuća Međimuraca imalo bi pravo na tri zastupnika, što je 50% više nego dotada. Imalo bi – kad zakon ne bi odredio da Međimurje s Varaždinskom županijom, u koju upravno nije spadalo, čini jedan izborni okrug i u njemu će se birati trinaest zastupnika. Razumije se: u takvim okolnostima teoretski je bilo moguće da sva trinaestorica – na žene kao birač
(ic)e, a kamoli zastupnice nije se tada ni pomišljalo! – budu Međimurci (što je teško da bi Zagorci dopustili!), ali i da budu iz nekoga mjesta(nca) u srcu Zagorja, a da Međimurje ne dobije nijednoga, i da se protiv toga ne može žaliti nitko, najmanje pak Međimurci!
Već je spomenuto da žene nisu imale ni aktivno a kamoli pasivno pravo glasa i tada je to bilo razumljivo jer „Nit za guske seno, nit politika za ženu,“ govorilo se. No, ni muškarci nisu bili svi jednaki. „Pravo zbiranja ima svaki muškarac koji je do početka sastavljanja izbornih listina navršio 21 godinu života i koji je u tom času bio državljanin kraljevine [još nije bila kraljevina; to će biti po ustavu koji tek treba donijeti!] Srba, Hrvata i Slovenaca.“ Ipak, zanimljivije je znati tko nije imao pravo „zbirati“ ili glasovati. Novine pišu da su to bili „oficiri i soldati pod puškom; nadalje oni koji su po sudu odsuđeni radi kakvog zločina, koji su odsuđeni radi prestupka ili prekršaja, zbog krađe, prevare, lihvarenja, pronevjerenja i drugih kakovih nepoštenih činov (prosjačenje, vagabundstvo [skitnja], svodstvo) i to dok ne predu tri leta kak su pretrpeli kaštigu [kaznu] ili da je kaštiga zastarela. Samo se po sebi razme, da oni , koji su v reštu, nemaju pravo zbiranja, a isto tak niti oni, koji su pod stečajem ili pod tutorstvom [skrbništvom], ili su bez dopuščenja vlade stupili u službu strane države.“
Velika je novost bila i u sustavu kandidiranja. Međimurci su dotad glasovali za kandidate kao pojedine osobe, bez obzira na njihovu možebitnu pripadnost nekoj stranci; ona ih je mogla isticati i u „korteširanju“ podržavati, ali na izborima se glasovalo, na primjer, za vlč. Antuna Molnara ili dr. Gyulu Zalana zato što su oni po svojim ljudskim, moralnim i političkim kvalitetama priznati i poznati kao vrijedni povjerenja birača, dok će političke stranke tek preko njih zbrajati svoje (ne)uspjehe. Sada pak je svaka stranka koja je izlazila na izbore morala istaknuti listu s onoliko kandidata koliko se zastupnika u pojedinom izbornom okrugu bira – u slučaju koji se nas ticao trinaest – i to onim redom kako dotična stranka želi da budu izabrani, a bit će ih izabrano onoliko koliki postotak svih kuglica u svoju „škrinjicu“ dobije stranka a ne pojedini kandidat. Razumije se, međimurski birač bio je sad u velikoj nedoumici: on bi dao svoj glas Štefu kojemu vjeruje i cijeni ga kao pametna i poštena čovjeka, ali on je na stranačkoj listi iza Jože kojega ne može živa vidjeti jer je „šuft“, „prevarant“ i „niš-koristi“, i sad – ako da glas za „svojega“ Štefa, onda se može dogoditi da je zapravo pomogao Joži da prođe, a da „njegov“ Štef ipak ne bude izabran! Je li se samo jednom to dogodilo? Vjerojatno je i to bio jedan od ne malih razloga zašto neki vrijedni ljudi nisu nikad „dobili izbore“.
Svaka usporedba s nekim kasnijim vremenima suvišna je i nepotrebna.

P.S. Morao sam uložiti ne malo intelektualnoga, psihičkoga, pa i fizičkoga napora da bih na jedvite jade shvatio kako se poslije davnoga Badnjaka 1918., kad je Međimurje bilo oslobođeno od mađarske vlasti i vraćeno „materi zemlji Hrvatskoj“, sada taj kraj, ne prvi put, „ponovo pripaja“ i „čvrsto veže“ uz tu svoju majku.
Ponovo, kažem, jer me povijest, a još više „povijest“ uči da je to bilo učinjeno već, ako ne 24. prosinca 1918., onda svakako 9. siječnja 1919. i to tako da nije bilo uklopljeno u upravni sustav tada još uvijek postojeće Trojedne kraljevine niti je na nj bilo protegnuto njezino zakonodavstvo, a kod podjele nove Države SHS na oblasti formalno je bilo uključeno u – Mariborsku oblast. Ostavljam ovdje na strani različite druge oblike čvrstih veza između hrvatske majke i međimurskoga djeteta sve do najnovijega vremena kad je uspostava Međimurske županije nekima povod da se prema tomu kraju odnose kao da je još uvijek izvan granica Hrvatske.
Zato mi se čini posebno lijepim i dobrim da se kod nove preraspodjele države na sedam regija – ako sam dobro shvatio obavijest saborskoga zastupnika Željka Pavlica u „Međimurju“ (2. studenoga o. g., str. 6.) – „može očekivati“ uključivanje našega kraja u jednu od njih, i to baš u onu sa sjedištem u Bjelovaru. Riješili bismo se tako stoljećima dugoga i zato već obostrano dosadnoga susjedstva, na primjer, s Varaždinom ili Ludbregom, a čvrste gospodarske i sve ostale veze te blisku suradnju s (koliko kilometara udaljenim?) regionalnim „središtem“ s one strane Bilogore – da izbjegnemo put preko mnogih sela i zaselaka te ne uvijek dovoljno jasno označenih križanja Đelekovca, Hlebina, Đurđevca, Pitomače i drugih mjesta u drugoj regiji – mogli bismo, mjesto uskoga koridora D. Dubrava – Legrad, uspostaviti preko mosta sličnog onomu prema Pelješcu. A kako smo očito skloni stalnom traženju nečega novoga, u nekoj sljedećoj kombinaciji mogli bismo tražiti vezu s Gospićem ili – zašto ne? – s Pulom, pa i Dubrovnikom!