SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Podsjetimo se na napisano u prethodnoj „sitnici“ koje nema u međimurskim povijestima, a niti se povjesničari njome bave: Privremena narodna skupština Države Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu donijela je 3. srpnja 1920. izborni zakon i raspisala izbore za Ustavotvornu skupštinu ili tzv. Konstituantu koji će biti održani 28. studenoga iste 1920., prije ravnih devedeset godina. Za Međimurce je to bila iznenađujuća novost – ne izbori kao izbori, jer toga je bilo i prije premda mnogi nisu iskorištavali svoje biračko pravo i odlazili na udaljena birališta u kotarskim mjestima; „štos“ je bio u sasvim drugačijem načinu obavljanja ili provođenja izbora. Prije svega: dok se „za Mađarije“ glasovalo javno, „z rečjom“ izgovarajući ime i prezime onoga komu netko daje svoj glas – a da nikad nitko nije provjeravao je li pisar zapisao to što mu je bilo rečeno ili možda neko drugo ime, recimo konkurenta – sada će gumene kuglice „poskrivečki“, tajno, navodno „tak kaj nigdo ne bu niti videl niti znal“, sami glasači stavljati u „škrinjice“ koje žele ali ne za pojedinoga kandidata nego za stranku koja je toga kandidata stavila na svoju izbornu listu. Osim toga, izborne jedinice nisu više bili pojedini upravni kotarevi, nego izborni okruzi od kojih su jedan činili Međimurje i Varaždinska županija pa se protezao od Mure gotovo do Zagrebačke gore i od Kalnika do Sutle i u njemu se biralo trinaest „narodnih poslanika“. Velike su „prednosti“ takvoga izbornoga sustava bile u tome što je i dalje postojalo bezbroj načina kako se može povrijediti tajnost glasovanja i kuglice uputiti tamo kamo netko drugi hoće, a posebno pak što je teoretski bilo moguće i da, usprkos najpravilnije i najpoštenije provedenim izborima, svih trinaest izabranih poslanika bude i iz Međimurja i iz iste stranke, ali isto tako i da ne bude baš nijedan iz ovoga kraja i da svaki bude iz druge stranke!!
Upravo to posljednje pobudilo je politički život – on i inače u državi, a posebno u Međimurju nije spavao! – ili, točnije, zaoštrilo je odnose između pojedinih stranaka i pokrenulo borbu za svaki birački glas. Ne samo po općinskim središtima i većim mjestima nego i po manjim naseljima zaredali su se učestali sastanci stranačkih „pouzdanika“ – nisu to bile nikakve „opasne zvjerke“, što danas sugerira taj pomalo neuobičajen naziv, nego zapravo odbornici mjesne organizacije neke stranke, a vrlo često i svi njezini članovi pa i mogući simpatizeri.
U Međimurju je u prvi mah poslije oslobođenja glavnu riječ imala, pa je u navedenome smislu i predvodila, Samostalna demokratska stranka; na državnoj razini njezin prvak bio je već iskusan srpski političar Ljuba Davidović, dok joj je u Trojednoj kraljevini glavni eksponent bio poznati Svetozar Pribićević. U novostvorenom izbornom okrugu na čelu joj je bio varaždinski pravnik dr Hinko Krizman, tada ministar za agrarnu reformu koja je dijelila „grofoske zemle“, što za seljačko stanovništvo nije bilo nevažno, ovdje pak, u Međimurju, svoju snagu i vjeru u uspjeh na izborima Stranka zasnivala na činjenici što ju je vodio ugledan dr. Ivan N. Novak, neosporivo zaslužan za oslobođenje Međimurja i uvođenje nove vlasti u taj kraj.
Takav položaj mogla je zahvaliti velikim dijelom i tomu što je Katoličkom pučkom savezu ugled naglo opao. Naime, premda je u ranijim godinama kod naroda visoko kotirao, sad su ga napustili dotad vrlo agilni i popularni vođe iz redova nacionalno svjesnoga katoličkoga klera koji su ušli u tzv. „Žuti pokret“ i, napustivši svećeništvo, posvetili se političkom djelovanju u taboru dr. Novaka.
Od ostalih „prekodravskih“ političkih stranaka u Međimurju je najviše pristaša imala Hrvatska pučka seljačka stranka koja je upravo tada riječ „pučka“ u svome nazivu zamijenila riječju „republikanska“ i tako naglašeno označila svoj oporbeni politički program u državi koja namjerava i po ustavu proglasiti se monarhijom. Položaju Stranke svakako je pridonosila i popularnost njezinoga vođe Stjepana Radića; on je sam više puta dolazio i u Međimurje, a svojim nastupima na javnim skupovima znao je pridobiti slušateljstvo za svoje ideje.
Bez obzira na to što su i druge stranke, na primjer radikali i zajedničari, pokušavale prodrijeti na politički teren Međimurja, nemilosrdne predizborne borbe, u kojima nitko nije štedio pogrde na račun svojih protivnika, vodile su se, dakle, u ovome kraju uglavnom između spomenutih stranaka i to na pouzdaničkim sastancima i javnim skupovima te letcima koje su izdavači smatrali dobrim i uspješnim promidžbenim sredstvom, a njihova konkurencije „nekšim korteškim cedulama štere je ne vredno niti poglednuti“.
Danas se očekuje da se kaže kako su se u tu „kortešaciju“ uključili i „mediji“, neizostavan sastavni dio svakoga, pogotovo političkoga života. Istina doduše jest da prije devedeset godina nitko od Međimuraca nije ni čuo za nešto takvo, a da i jest, svatko bi pomislio najprije na med i (ne mlijeko nego) medvjeda, a ni na kraju pameti ne bi mu bile novine, a pogotovo ne radio i televizija (u najnovije vrijeme i telefoni svih vrsta) o kojima niti sam veliki genijalac Albert Einstein još nije sanjao. Ipak je nešto od toga postojalo: bile su to „Medjimurske Novine“ u vlasništvu Međimurskoga političkoga društva. Premda s oznakom „pučki tjednik“, bile su strančarski obojene: žestoko su se obarale na sve što nije išlo u prilog toj stranci, a nekontrolirano su hvalile svoje kandidate i do posljednjega časa isticale njihovu veličanstvenu pobjedu. Koliko su u tome uspjele, pokazat će rezultati izbora.

P.S. Ako je vjerovati – a može li se i smije li se nešto drugo nego vjerovati – „medijima“, naši se sabornici uza sitnice kakve su, na primjer, gospodarska kriza, državni proračun i slično, zdušno bave i tako velikim i važnim problemom kakav je, opet na primjer, Zakon o (tko zna kojim po redu) izmjenama i dopunama Zakona o cestovnom prometu – možda mu to nije pravi naziv, ali tu smo negdje, a nije teško pogoditi na što mislim. Ima u njemu stvari kojih se ni najbolji humoristi nisu dosjetili, ali ako služe dobru naroda i države, pogotovo popunjavanju njezine prazne riznice, bolje bi bilo da su bile donijete već jučer, nego da se čeka do sutra ili čak preksutra, pa da nam onda tek Europa kaže koliko u civiliziranom svijetu, koji nije više u krizi, košta snijeg na BMW-u ili VW-u. No, šalu na stranu jer za one koji takvim sitnim krpicama kane zakrpati ogromne rupetine u državnome proračunu, imam bolji i učinkovitiji prijedlog: ako neopaženi stanu kod zebre na cesti, pa naplate zakonom predviđenu kaznu od svakoga koji, nerijetko uza očitu smrtnu opasnost za sebe i drugoga, vozeći se na biciklu prijeđe preko ceste, zaradit će više nego da – gdje i kako? – čekaju hoće li netko negdje žmignuti dugim svjetlima – možda i samo zato da pozdravi znanca koji mu dolazi ususret, ili da zaboravljiva vozača upozori na neupaljena svjetla! A zaboravljiv je jer – opet po zakonu – malo mora i malo ne mora to činiti!