SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Prema zakonu koji je Privremena narodna skupština novostvorene Države Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu donijela 3. srpnja 1920., izbori za Ustavotvornu skupštinu ili Konstituantu te države bili su održani prije devedeset godina, točnije 28. studenoga 1920., na cijelom njenom tadašnjem području, kako se mnogo kasnije pjevalo, „od Vardara pa do Triglava“. Razumije se: svi koji su mislili da imaju barem male „šanse“ sa svojom strankom ili strančicom, na temelju njene političke, nacionalne, vjerske, gospodarske ili bilo koje druge usmjerenosti, osvojiti barem koje od 453 poslanička mjesta – u toj Skupštini nisu bili „zastupnici“ kao u Hrvatskome saboru nego „narodni poslanici“, a to je davalo priliku nezadovoljnicima da po logogrifnom postupku taj naziv pretvaraju u nešto što s njim nema nikakve veze – krenuli su u predizborno ne samo natjecanje nego i pravi rat. Recimo odmah: na kraju je to završilo tako da je od 17 „pobjedničkih“ stranaka samo jedna dobila 22 posto poslanika, trinaest njih manje od deset posto, među njima osam sa manje od jednog jedinog postotka!
Zahvaljujući činjenici da su u Međimurju tada od „medija“ postojale samo „Medjimurske Novine“ pod neskrivenim tutorstvom samo jedne, Demokratske stranke, a ta je opet imala nedvojbene povijesno-političke prednosti i izglede za pobjedu svojih čelnika kao kandidata u „izbornom okrugu“ koji su činile „Varaždinska županija s Medjumurjem“, može se pretpostaviti da je u predizbornim „borbama“ ta stranka imala veliku prednost u odnosu prema drugim strankama. Ako se k tomu doda da su i „konkurentske“ novine izvan Međimurja priznavale da je tjedan dana prije izbora bilo „sve jasno“, razumije se, u korist te stranke, treba i iz devedesetogodišnje perspektive očekivati da su rezultati izbora u kraju između Mure i Drave bili unaprijed poznati.
Ali – dovoljno je zaviriti u te iste novine neposredno poslije izbora i nemoguće je ne zapaziti teško razočaranje. Već prvi uvodnik pod naslovom „Posle izbora“ (!!) počinje nimalo euforično: „Izbori su dovršeni. Najjakša iz izbora izašla je v celoj državi demokratska stranka. Ona je dobila največ votumov vu celoj državi. Ali ne v Medjimurju! V Medjimurju je največ votumov dobila Radičova stranka, pak su kakti medjimurski ablegati postavleni Gjura Žnidarić iz Nedelišča i [Franjo] Pancer iz Sv. Marije.“ I nakon podsjećanja kako je Radić obećavao republiku u kojoj „ne bu vojske, šandarov, porcije, i vu kojoj budu svi ljudi puške nosili“, a niti je dao republiku, niti je ukinuo vojsku, žandarmeriju i poreze, niti su ljudi dobili puške, nego im se oduzimaju i ove koje imaju – jasno, prešućujući da Radić nije bio na vlasti koja bi mu omogućila ispuniti ta obećanja ako ih je i dao – pita: „A kaj se onda dogodilo? Za vezda nikaj drugo, neg da bude od vezda Medjimurce v orsačkom spravišču [!!] mesto dra Novaka zastupal Žnidarić i Pancer!“ Aludirajući na njihova zanimanja – jedan je bio trgovac, a drugi krojač – završava ironično: „To su sigurno najvučeneši i najbolši ljudi v Medjimurju, rekli budu drugi, kad budu vidli naše ablegate. Siromašno Medjimurje!“
Odmah potom slijedi urednikov članak s naslovom „Ovce“. Da ne nagađamo na koga ili što misli, evo njegove odgonetke: „Ovca je najplemeniteša živina, ali ovca ima itak jednu veliku falingu: ona ne zna misliti, i ako jedna ovca padne v kak god globoku grabu, sve druge ovce budu išle za njom. Kam jedna, ta i sve druge, ili vu zlo ili vu dobro. Te pelde smo se zmislili, kada smo saznali, kak su v Medjimurju prešli izbori, i kak su i komu su Medjimurci davali svojega votuma. Medjimurci su dober narod kak ovce , plemeniti ljudi, imaju dobro srce, – oni su prave ovce. A da su zaistinu ovce, pokazali su ne samo svojom dobrotom nego i svojom falingom: dvajstiosmoga su rekli: kam si pedu, ta i ja! I otišli su skorom svi: je li v grabu ili v raj zemelski, tom išče Medjimurci ne znaju, ali more se reči, da su svi skupa. Ono par votumov , šteri su se razišli na druge strane , to se prav zaprav niti ne računa, najvekši del votumov medjimurskih dobila je Radičova lista…“
Iako je time zapravo rečeno ono najvažnije o izborima, vrijedi pogledati i pojedinosti koje daju cjelovitiju sliku o političkom stanju u ovome kraju i izbornom okrugu. Svoje kandidate istaknulo je sedam stranaka, u narodu zvanih i ovdje nabrojenih redom kako su im škrinjice bile postavljene: zajedničari, demokrati, komunisti, socijaldemokrati, furtimaši, radićevci i frankovci. U čitavom izbornom okrugu na glasačka mjesta došao je 65.001 birač, a njihovi glasovi bili su podijeljeni tako da su Radićevi „seljaci“ dobili 51.932 ili 79,89 posto odnosno čitave četiri petine, a ostatak od 13.069 glasova ili 20,11 posto tj. samo jedne petine gotovo ravnomjerno podijelilo je ostalih šest stranaka!! Prema tomu radićevci su „glatko“ dobili jedanaest mandata, a samo na temelju tzv. „izbornoga količnika“ po jedan demokrati (dr. Hinko Krizman iz Varaždina) i furtimaši (dr. Velimir Deželić iz Zagreba).
Premda je Međimurje bilo „utopljeno“ u spomenuti izborni okrug, vrijedi ga pogledati izdvojeno i vidjeti da je na 33 glasačka mjesta raspoređena od Legrada do Šafarskoga – tada su i ta mjesta bila u Međimurju! – svoje kuglice ubacilo 15.948 birača. Njihov raspored po kutijama bio je gotovo jednak onomu u čitavom okrugu: 12.363 ili 77,52 posto dobio je Radić, a nešto više od prosjeka ostalih – oko šest i pol posto – dobili su demokrati i furtimaši. Tako nije uspio nijedan od poznatih i „vrhunskih“ međimurskih političara na vlasti, ali su mandate dobila dvojica dotad potpuno nepoznatih radićevaca.

P.S. Zanimljivo je pogledati i kako su ti glasovi bili raspodijeljeni po mjestima, o čemu „Medjimurske Novine“ nisu rekle ni riječ, pa se podaci o tome moraju skupljati po drugim i „tuđim“ izvorima. Prema njima, pobjednička stranka u pojedinim mjestima dobila je čak i više od devedeset posto glasova: na primjer u Donjem Pustakovcu 348 od 364, u Draškovcu 403 od 437, u Donjem Mihaljevcu 287 od 300, u Sv. Mariji 453 od 476, u Čakovcu II. – u tom kotarskom mjestu bila su dva birališta i treće je bilo za „Čakovec-okolicu“ – čak 476 od 486 glasova!! Čak i u Šafarskom, (današnjoj „Občini Razkrižje“) iz kojega će pojedinci petnaest godina kasnije „uvjeravati“ nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca kako je to oduvijek „čist“ slovenski kraj naseljen samo „čistim“ Slovencima, od 409 glasača njih 348 ili punih 85 posto dalo je svoj glas Hrvatskoj pučkoj seljačkoj stranci!
Nasuprot tolikoj većini, samo na dva biračka mjesta unaprijed favorizirani „demokrati“ većinom glasova pobijedili su radićevce, no tim svojim glasovima samo su pomogli da jedan njihov kandidat, dr. Hinko Krizman, ipak bude izabran.