SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Poslije sitnice od izbora „poslanika“ za prvi stalni parlament nakon oslobođenja Međimurja od Mađara, s kojom smo se „zabavljali“ na stupcima prethodnih triju brojeva ovih novina umjesto na stranicama međimurske povijesti – u toj, naime, nema mjesta za takvu „sitnicu“ iz koje su (s pravom ili nepravom, pitanje je sad!) izraziti favoriti izašli kao do nogu poraženi gubitnici, a potpuno nepoznati „nikogovići“ stali na visoko pobjedničko postolje – povlačimo se na nešto manju ili kraću prošlost. Riječ je o nečemu što se dogodilo prije točno pola stoljeća ili pedeset godina, a zapamćeno je još uvijek u glavama – na žalost, sve manje ih ima – onih koji su u tome aktivno ili pasivno sudjelovali, zabilježeno pak je, koliko znam, samo na prvoj stranici ovih, tada još ne „županijskih“ novina 14. prosinca 1960. Tekst o tome pod naslovom „TRI STOLJEĆA PROSVJETE“ i nadnaslovom „Jubilej škole u Štrigovi“ glasi:
„Štrigova – idilično mjesto i općinski centar pribrežnog dijela našeg kotara [tada je „naš kotar“ bio čitavo Međimurje kao što je danas Međimurska županija – V.K.] inače poznato po naprednoj poljoprivredi i vrijednim ljudima, u novije vrijeme može se ponositi historijskom ulogom svoje škole. Prošle nedjelje na svečan način proslavljen je rijedak jubilej – 320 godišnjice škole i prosvjete u ovom mjestu. Pored mnogih prosvjetnih radnika, koji su ovdje radili posljednjih pedesetak godina, stanovništva čitavog mjesta, prisustvovali su između ostalih gostiju predsjednik NOK [Narodnog odbora kotara, na današnjem položaju župana – V.K.] Mijo Novak i direktor Zavoda za školstvo Čakovec Marija Strbad.
Proslava je počela svečanom sjednicom Narodnog odbora općine Štrigova, [danas bi to bila Skupština općine – V.K.] Savjeta za prosvjetu, školskog odbora i Nastavničkog vijeća Osmogodišnje škole Štrigove, koja je održana prije podne u Zadružnom domu. Referat iz historijskih izvora o radu škole i naprednoj ulozi prosvjete u ovom kraju, podnio je na naučnoj osnovi direktor škole. Istaknuta je i politička uloga ove škole i njenih prosvjetnih radnika za očuvanje nacionalnog jedinstva u borbi protiv nenarodnih režima, koji su je u prošlosti nastojali ponijemčiti ili mađarizirati.
Otkrivanje spomen ploče na školskoj zgradi na ovaj datum obavio je uz prigodni govor predsjednik NOK Mijo Novak, zatim je otvorena školska radionica i vrlo zanimljiva izložba dokumenata o prošlosti škole i mjesta Štrigova.
Narodni odbor kotara ovom prigodom poklonio je školi muzički ormar – radio – televizor vrijedan blizu pola milijuna dinara, kao simboličnu nagradu ovoj školi koja je kroz više od tri stoljeća dostojno izvršila ulogu prosvjete našeg naroda u ovom kraju.“
Iz nevelikog članka i skromnoga prikaza događaja ne vidi se pravo značenje te proslave za koju su sudionici i suvremenici s ponosom isticali da takve odavno, pa možda i nikada, tamo nije bilo. Okupio se na njoj silan svijet, a zapamćeno je da su na nju došli ne samo vrhovi međimurskih vlasti i politike, nego i visoki predstavnici republičkih ministarstava prosvjete i kulture te različitih školskih ustanova iz Zagreba koji dotad nisu ni znali da negdje postoji nekakva Štrigova, a još manje da u njoj može postojati škola tako dugoga vijeka.
Proslava se, naime, odvijala u vrijeme u kojem su se prošlost i povijest strogo dijelile na ono što je bilo prije proleterske revolucije i ono što je bilo poslije nje, pa su se i nekadašnji događaji ocjenjivali i vrednovali prema tom kriteriju. Stoga ne treba čuditi što je direktor jedne male škole imao velikog posla dok je uspio uvjeriti tadašnje upravne i političke vlasti o opravdanosti, pa i potrebi da se proslavi takav jubilej: malo neobična, ali – i za one koji vrijednost spominjanja nečega mjere i priznaju samo po ništici na kraju brojčane oznake – okrugla godišnjica, k tomu ne u nekom uglednom, velikom i poznatom gradu, nego u dalekoj i nepoznatoj provinciji, a povrh svega, nešto što je nosilo težak pečat „mračnjaštva i nazadnjaštva“.
A kako je do toga došlo?
Tadašnji direktor škole („Osmogodišnje“!) u Štrigovi, koji to nije namjeravao biti, slučajno je u jednoj knjizi –„proskribiranoj“ zato što je bila izdana u vrijeme Drugoga svjetskoga rata u državi koja je bila „tzv.“ – našao je podatak da se škole u Međimurju, ne samo u Štrigovi, gotovo ovlaš spominju u posljednjim godinama XVII. stoljeća. Zainteresiran za to i potaknut činjenicom da nije bila riječ o osnivanju ili početku, nego o postojanju škole, pokušao je provjeriti taj podatak i možda pronaći još nešto dalje u prošlosti. Malo-pomalo došao je do 1640. godine, kad je u spisu ili dokumentu kojemu se ne može osporavati izvornost, a u istinitost i točnost ne bi trebalo sumnjati, zabilježeno da u Štrigovi (opet već!) postoji škola u župi i uz crkvu.
Uvjerivši se da nema nikakve nade da bi se mogao naći još stariji podatak, krenuo je u akciju kojoj nije bio cilj nekakva formalna proslava nego samo znanje i priznanje te činjenice: Štrigova je imala školu prije 320 godina kad, na primjer, Čakovec još nije imao ni crkve ni škole! Nije bilo lako odgovarati na, najblaže rečeno, naivna pitanja koja su polazila od shvaćanja škole kao ustanove organizirane na temelju zakona donesenih „poslije oslobođenja“ – obvezatan polazak za svu djecu, osam razreda, kvalificiran nastavnički kadar, zgrada s toliko i toliko učionica, samoupravljački mehanizam „radnika“ u školi i slično!! Tek kad se našao nepobitan dokaz da su takve škole polazile i djevojčice, dakle da to nije bila samo „popovska“ škola za obučavanje i odgajanje „popova“, „led je bio probijen“, a iz „rupe“ u njemu vrlo je brzo izvirila ideja o proslavi koja je – svaka čast nečijoj upornosti – prije pedeset godina bila i ostvarena.

P.S. Ako je, dakle, škola u Štrigovi prije pola stoljeća dokazala svoje – najmanje! – 320-godišnje postojanje, ono se u međuvremenu produžilo za daljnjih pedeset godina, pa kad se nitko nije sjetio njene tristo pedesete godišnjice, a ni bilo koje druge po mjerilu „ništica na kraju broja“, ne preostaje mi drugo nego podsjetiti na pedesetu godišnjicu gore opisane proslave, a preko nje i na – po mom skromnom i očito usamljenom mišljenju, nadasve lijepih – 370 godina postojanja te škole. Ne takve kakva je danas ni kao ustanova ni kao zgrada, nego kao „nešto“ što je, u obliku i sa sadržajem kakvi su bili u skladu sa svojim vremenom, radilo i borilo se za obrazovanje i napredak sredine u kojoj je postojalo. Je li to vrijedno priznanja, ima li smisla to slaviti, postoje li snage koje bi proslavi dale i materijalni oblik, hoće li se time pridonijeti, na žalost, preslabo isticanome, čak i zanemarenom pa i prešućivanom mišljenju da Međimurje i pojedina mjesta u njemu imaju prošlost koje ne samo da ne bi trebalo stidjeti se, nego upravo obrnuto: hvaliti se njom – o tome neka razmišljaju oni koji „sitnicu“ od 370-godišnje prošlosti mogu smatrati uistinu sitnicom koja ne čini povijest i oni koji iskreno žele da nam kraj ni u tom smislu i na tom području ne zaostane za drugima. Što se mene tiče, rado ću pokazati i dokazati da Štrigova nikako nije jedino takvo međimursko mjesto.