SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Među povijesnim sitnicama – a sudeći po našem odnosu prema njima, što u našoj prošlosti nije sitnica, pa i manje od toga?! – koje zbog njihove kakve-takve jubilarnosti ja (ne i mnogi drugi) smatram spomena vrijednima makar u posljednjim danima ove godine, svakako su isprave pod zajedničkim nazivom „Protocolla visitationum canonicarum“. U skladu s općim prilikama kod nas prije XIX. stoljeća, a dobar dio tih „protocolla“ nastao je upravo u to vrijeme u kojem je službeni jezik ne samo u crkvi, nego i izvan nje, u javnome životu, bio latinski, pa treba reći da taj naziv znači „Zapisnici kanonskih pohoda“, dok neki, ne bez svakoga smisla, drugu riječ prevode s „kanoničkih“; razlika nije velika: „kanonski“ znači da su ti pohodi ili obilasci bili obavljani „prema crkvenom zakoniku“, a „kanonički“ da su ih obavljali crkveni dostojanstvenici nazivani „kanonici“, no za ocjenu vrijednosti i važnosti tih zapisnika to ne znači ništa, baš kao ni to hoće li se „visitationes“ shvatiti i prevesti kao pohod, obilazak, posjet ili pregled jer, pohrvaćeno i uobičajeno, „vizitacija“ je sve to.
Naziv „vizitacija“, posebno s atributom „pastoralna“, obično se odnosi na posjete nadležnih crkvenih osoba radi povremenog, redovitog ili izvanrednog, pregleda i nadzora nad mjestima, ustanovama i osobama podložnima crkvenoj vlasti. U ovome slučaju to su uglavnom katoličke župe. Prema tomu tko ih naređuje i obavlja, razlikuju se apostolske, biskupske odnosno arhiđakonske i redovničke vizitacije, s tim da oni koji imaju vlast odrediti ih mogu obavljanje te dužnosti povjeriti nekomu drugomu. Prve pak tragove ustanovi toga imena i značenja povijest je pronašla već gotovo u ranokršćanskom vremenu: na Istoku je propisuje sinoda u Laodiceji 380. godine, na Zapadu pak je određuje sinoda u Tarragoni 516. godine. Kod nas ih prvi spominje gorički arhiđakon Ivan u Statutu Zagrebačkoga kaptola 1334. godine, pa ne bi trebalo sumnjati da su se vizitacije pojedinih župa Zagrebačke biskupije obavljale već od XIV. stoljeća, a češće i ozbiljnije sigurno poslije Tridentskoga sabora. Saborski oci uočili su njihovo značenje i ulogu u protureformacijskim nastojanjima, pa su dotadašnju praksu potvrdili i još postrožili. Premda, dakle, nije sporno da su vizitatori obavljali vizitacije, nije poznato jesu li odmah ostavljali i pisane zapisnike, odnosno izvještaje o tome. Najstarije, naime, sačuvane i poznate dokumente iz niza već spomenutih „Protocolla“ pisao je biskup Benko Vinković 1622. godine, a i tijekom XVII. stoljeća teško je da su sačuvani svi. Utoliko su dragocjeniji oni koji još postoje, a danas su skupljeni u 215 (dvjesto petnaest!) knjiga velikoga formata.
Na temelju svega već rečenoga, odnosno napisanoga, jasno je da se spomenuti protokoli odnose na vizitacije u crkvenome smislu: obavljaju ih crkveni ljudi i bave se liturgijskom službom negdje, župnikom kao čovjekom i crkvenim službenikom, crkvenim objektima i njihovim uređenjem, stanjem, inventarom i posjedom te životom, vjerom, pogreškama, sporovima i možebitnim krivovjerjem župljana. Zanimanje vizitatora vrlo se brzo proširilo, pa će se u protokolima naći čitava poglavlja o groblju, o župnikovoj knjižnici, o školi i školniku te njegovu poslu i prihodima, o maticama, o stanovništvu s njegovim popisom, načinom života, zdravljem, ćudoređem, običajima i sličnom, o tzv. „Statusu animarum“ i župnom arhivu, o običajima ljudi, o njihovim davanjima župniku i crkvi, ali i drugima, zatim o vjerskoj pouci i bratovštinama, pa čak i o primaljama (!). Teško je reći jesu li protokoli opširniji, potpuniji i zanimljiviji u vrijeme u kojem su bili pisani slobodno ili kad su bili ukalupljeni u tablice i sheme, ali je očito da su protokoli i u tehničkom postupku slijedili vrijeme u kojemu su nastajali.
Poznavatelji sadržaja tih 215 debelih, različitim rukama ispisanih knjiga u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu slažu se da su protokoli neprocjenjiv izvor podataka za sve dijelove naše povijesti – istina, prije svega za crkvenu povijest i unutar nje za povijest pastorala, ali i ostale znanosti crpe iz njih saznanja kakvih nema drugdje ili nalaze čvrstu potvrdu za ono što već znaju ili tek naslućuju. Povijesna sociologija, gospodarsko-društvena, pa i politička povijest, povijesna geografija, demografski razvitak pojedinoga mjesta i kraja, a preko njih i čitavoga naroda i države, povijesti likovnih i glazbenih umjetnosti, povijest medicine i ostalih znanosti nalaze u njima izravnih ili neizravnih, ali u svakom slučaju važnih podataka. Nema ozbiljno pisane povijesne studije ili monografije koja pretendira da bude temeljita i cjelovita, a da ne uzima u obzir i ono što su zapisivali uglavnom nestručnjaci jer možda su upravo zato njihovi zapisi objektivniji i vjerodostojniji.
Posebno je važno, a premalo poznato i iskorišteno ono što je bilo zapisivano o školstvu. Svakako nije bilo slučajno što su se vizitatori posebno zanimali za to što se vidi i po tome da školu, učitelja i učenike kratko, ali podrobno spominju u protokolima od najstarijega do vremena u kojem je školstvo preuzela država. Istina jest da su prve škole bile daleko od onoga što su one danas i po ustroju i po zgradama, ali što je uopće nekad bilo onakvo kakvo je danas?! Istina jest da u XVII. stoljeću „magister“ u Štrigovi, Prelogu i drugdje nije imao završen „pedagoški fakultet“, a i uzdržavao se više time što je u crkvi orguljao i na sprovodima pjevao „spričavanja“, nego onim što je dobivao za svoj učiteljski posao, ali ako je uspio naučiti djecu „čitati, pisati i računati“ toliko da su barem neki od njih uspjeli nastaviti školovanje do toga da postanu crkveni i svjetovni velikodostojnici, ugledni učenjaci i slično, onda njemu i njegovoj školi treba više priznavati nego osporavati.

P.S. Na početku sam napisao da „Protocolla visitationum caonicarum“ ili „Zapisnike kanonskih pohoda“ Zagrebačke (nad)biskupije spominjem upravo zbog njihove „kakve-takve jubilarnosti“. U čemu je ona, ako prvi (sačuvani) zapisnici potječu iz 1622. godine ili su stari 388 godina? Objektivno i doslovno, to nije jubilarnost, ali ako se uzme u obzir da jedna knjiga protokola počinje „+ Anno D(omi)ni 1640. Augusti 29. Visitata est Eccl(es)ia S. Mariae Magdalenae in Strigo“, što znači da je „29. kolovoza godine Gospodnje 1640. posjećena crkva sv. Marije Magdalene u Štrigovi“ i da se onda nižu zapisi o vizitacijama u još deset međimurskih župa u tzv. Bekšinskom arhiđakonatu s važnim i zanimljivim podacima – onda se sigurno može govoriti ne o jubilejčiću, nego o pravom jubileju starom ili dugom 370 godina. On je utoliko veći i značajniji što je dosad bio, najblaže rečeno, nepoznat našoj, međimurskoj povijesti. Zato je vrijedilo posvetiti joj ovu „sitnicu“.