SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Za upravo minulih „božičnih svetkov“ vjerojatno nije bilo – Božić je ipak još uvijek ne samo za kršćane, nego i za inovjerce, pa i za bezvjerce, „blagdan broj jedan“ i k tomu „blagdan mira“ u smislu i stilu prastare crkvene popijevke „Svim na Zemlji mir, veselje!“ – ali za vrijeme predstojećih novogodišnjih blagdana vjerojatno neće biti ni javne ni „privatne“, kućne ili obiteljske proslave , zabave ili „veselice“ , na kojoj se uz tko zna koju čašu vina („čisto“ ili „gemišt“?) neće čuti – navodno prastara i navodno narodna – „Trsek moj, zbudi se, dosti si spal!“ Navodno „prastara“ jer malo tko od onih koji je danas pjevaju na veselicama zna kad se, gdje i kako pojavila: oni su je već „našli“ kad su ušli u krugove onih koji su i pjesmom uz „kupicu“ iskazivali dobru volju i veselo raspoloženje. Navodno je i „narodna“ jer tko mari za pjesnika i skladatelja ako je pjesma lijepa, dobra, „pjevna“ i „slušna“, jednom riječi uspješna. Blijedo se prisjećam kako su se poneki „selski mudrijaši“ šepirili svojim „znanjem“ pa su kao autora spominjali Nikolu Pavića i Vinka Žganca – što bi drugi mogel zmisliti nekaj takšega?! – ali jer oni koje je zanimala pjesma, a ne njezini autori, nisu marili za imena, ona su jednostavno prestala biti spominjana.
Razveselilo me stoga kad sam prije nedugog vremena preko radija čuo kako je jedan ugledan urednik, voditelj, reporter ili što je već bio – u takvim se slučajevima obično kaže „Svi podaci poznati uredništvu“, u ovome slučaju Radio-Zagrebu – došao u podravsko mjesto Peteranec i tamo s domaćim ljudima, KUD-om itd. („Svi podaci …“) raspredao priču o tome kako je jedan tamošnji (davno nekadašnji) mještanin po imenu i prezimenu Fran Galović, navodno nadahnut divnim ugođajem u vinogradima na obroncima Bilogore, ispjevao čitav niz pjesama i objavio ih u zbirci „Z mojih bregov“, a jedna od njih, među onima „naj“, svakako je i „Trsek moj, zbudi se!“. Ne znam je li dotični Galović bio i glazbeno „navudren“, ali pjesma je bila i otpjevana, istina u dikciji prepoznatljivo „podravskoj“, ali inače onako kako je pjevaju i međimurski pjevači, bez prve kitice:

„Trsek moj, zbudi se, dosti si
spal,
Dugo na tebi mi snegek je stal.
Ves si pozebel i tak mi te žal, /
Trsek moj, zbudi se, bum te
brezal.
Brajdice delal bum trseku svom,
Trsek bu platil mi svojim plodom.
Dečicu moju bu sladil z
grozdom,
Mene pak staroga krepil z vinom.
Z vinčekom svojim ti krepil me
buš,
Par let živlenja produkšal mi buš.
Zato, moj trsek, ti zafalen bum,
Do skradnje pak vure poštuval
te bum.“

Kako se moglo i očekivati, nitko se nije sjetio – ili nije ni znao? – da pjesma izvorno ima i uvodnu kiticu koja se ne pjeva, nego recitira kao nekakvo stvaranje „štimunga“ iz kojega je pjesma i potekla:
„Tamo gori na bregu nam trsek spi.
Stari nam japa ga tožno gledi.
V ruki gorične škarje drži,
Prigne se k njemu pak mu veli.“ – pa onda logično slijedi „Trsek moj, zbudi se!“
Razumije se, voditelj emisije, ili što je već bio, svoje (krhko? krnje?) „znanje“ o zaboravljenom Galoviću i popularnom „Trseku“ prenosio je slušateljima diljem čitave Hrvatske i podučio ih kakva je veza između jednoga i drugoga. To je samo lijepo od njega i pohvalno za njega, jer čemu bi inače služile „takve“ obrazovne radio-emisije nego (i) „takvomu poučavanju“ slušateljstva!?
Razveselio me zapravo ugodan i uvjerljiv način izlaganja i prikazivanja čitave stvari, toliko uvjerljiv da sam i sam posumnjao u svoje (davno zaboravljeno) gimnazijsko znanje: – Fran Galović, rođen u Peterancu 20. srpnja 1887.; srednjoškolski profesor u Zagrebu; vrlo mlad počeo pisati liriku, prozu, drame, kritike i sl., a u povijest hrvatske književnosti ušao zbirkom od dvadeset i tri kajkavske pjesme „Z mojih bregov“; već u prvim danima Prvoga svjetskoga rata, točnije 26. listopada 1914. poginuo kao austro-ugarski vojnik u ofenzivi kod Radenkovića u Mačvi (u Srbiji) , pa je time i njegov već dotad ne mali književnički opus bio zapečaćen.
Međutim, ono (to moje desetkovano više sjećanje nego znanje) nije registriralo „Trseka“!! Možda zato što ta pjesma već na prvi pogled bitno odudara, razlikuje se od ostalih pjesmotvora toga književnika. Nije mi preostalo drugo nego potražiti ga u nekom od brojnih izdanja, ne samo te zbirke, nego i drugih Galovićevih djela. Ali – „Trseka“ nema u prvoj dohvaćenoj knjizi, nema ga u drugoj, a ni u petoj, pa još uvijek ne znam gdje su spomenuti čovjek s Radija i peteranečki kulturnjaci došli do te „Galovićeve“ pjesme, i pisane i skladane.
Daljnje traženje prekinula su mi dvojica znanaca, međusobnih oporbenjaka: jedan se drži onoga što vidi ili čuje „kao pijan plota“, bez obzira na zdravu logiku i jačinu argumenata protiv toga, drugi pak poput mrava ili pčele nalazi i ono što nije tražio. I dok s prvim ne želim gubiti vrijeme za raspravljanje („Si čul, radio je rekel, onda mora biti tak …!“), drugi me je razveselio i utješio: „Pa zabadaf iščeš pri Galoviću! Ja sem videl kaj je pod ‘’Trsekom’’ potpisan što drugi kak Mihovil Pavlek Miškina! Pri njemu išči!“ Priznajem: ponovo je bilo uzdrmano moje znanje – ovoga puta ne gimnazijsko, nego ono iz kasnijih vremena kad je Miškina, Galovićev malo mlađi podravski „lancman“ i susjed iz Đelekovca (rođen 24. rujna 1897.), zbog svoje „puntarske“ naravi i nesretne smrti u logoru (Stara Gradiška, 21. lipnja 1842.) bio relativno visoko cijenjen. Ni traganje po njegovom književnom opusu nije dalo traženi rezultat: lako su bili nađeni „Crveni makovi“, ali „Trseku“ opet ni traga!
Pa nije moglo ni biti jer kad je „Trsek“ 1960-ih godina „niknuo“ i pojavio se, ne samo pisan, nego i pjevan, ni od Galovića ni od Miškine već odavno „ni bilo ni mesa ni kosti!“

P.S. Usprkos svemu, istina je većini poznata: „Trseka“ je pjesnički i skladateljski „zmislil“ – svaka čast Podravcima i njihovim „naivcima“, ali nije bio Podravac, nego – Međimurac! I nije bio ni visokoško-lovan intelektualac ni „običan“ seljak, nego najprije preloško-priločki, a potom čakovečki „šoštar“ – ne „kakši god“, nego „malo bojši i fineši, pravi gospocki“, kako su ga Čakovčani hvalili. I nije se zvao ni Fran-Franina Galović ni Mihovil-Miškina Pavlek, nego Ivan Glavina kojega su u Čakovcu mnogi zvali samo Bači. I nije iza sebe ostavio ni tiskanih knjiga ni notnih zapisa, nego se sačuvalo samo tridesetak u njegovom srcu začetih, njegovim umom smišljenih i njegovom rukom zapisanih pjesama kojima su (njegove!) melodije uglavnom zaboravljene. I nije poginuo ni na nekoj dalekoj „fronti“ ni u nekom „konclogoru“ poput Franine i Miškine, nego je umro u Čakovcu 23. kolovoza 1980. u sedamdeset šestoj godini dobe svoje.
No, sve to nije „sitnica“ u smislu ove rubrike. Riječ je zapravo o tome da nitko – barem koliko sam ja uspio, točnije nisam uspio saznati – nije se ni osvrnuo, a kamoli reagirao na tako očito netočne podatke o jednoj našoj, međimurskoj činjenici koje nije ni teško saznati ni nemoguće provjeriti. Razumije se, kad bi se to htjelo, a hoće se toliko koliko se čini. A što bi rekli drugi – Podravci, Zagorci, Ličani, Istrani, a tek Dalmatinci! – da si Međimurci, sami ili netko u njihovo ime, prisvoje nešto što je niklo na njihovu tlu, u njihovu kraju, među njihovim ljudima?! Bilo bi dobro nešto i od njih naučiti!!