SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Prema već stoljeće i pol starom običaju, koji u desetogodišnjim razmacima dobiva i zakonsku potvrdu, svake desete godine – one kojoj brojčana oznaka prema našem kalendaru završava jedinicom – obavlja se opći popis stanovništva. To je ozbiljan i zamašan posao koji zahtijeva opširne i velike pripreme, a da se one već uvelike obavljaju, premda javnost za njih zna malo ili nimalo, vidi se i po tome što je Sabor već prije gotovo šest mjeseci, u srpnju 2010., donio zakon o ovogodišnjem popisu stanovništva, i da je u državnome proračunu za tada još sljedeću, 2011. godinu za provođenje predstojećega popisa stanovništva predviđen i osiguran lijep broj kunskih milijuna.
U međuvremenu nas je ta tada sljedeća godina neizbježivo i nepopustljivo obuhvatila – u ljubazan zagrljaj ili nemilosrdan klinč, vidjet ćemo na kraju! – s nekoliko prvih od tristo šezdeset pet dana, i sad nam ne preostaje drugo nego čekati prvi dan mjeseca travnja, kad će nam na kućna vrata početi kucati ovlašteni popisivači i pitati gdje smo, kako i zašto bili točno u ponoć posljednjega dana mjeseca ožujka. Na sreću, pitat će to ne kao žena muža ili muž ženu, odnosno kako bi roditelji morali pitati svoju djecu: „A gde si ti bil/a do ve? Ni cajt poštenomu človeku v pol noči doma biti?“ nego radi skupljanja podataka – točnih ili netočnih, to ovisi o nama – koji će na kraju dati nesumnjivo točan zbroj onoga što će biti zapisano na četiri i pol milijuna osobnih „popisnica“ ispisanih na četiri stranice standardnoga arka, ako ne i na čitava četiri lista papira formata A-4. Budući da će se u isto vrijeme i ujedno obavljati i popis kućanstava i stanova, onoj gomili papira treba dodati još oko milijun jednako tako velikih popisnica drugačijega sadržaja.
Skrenemo li sad samo malo s područja čiste statistike i pokušamo zamisliti – ne koliko će ljudi koliko radnih mjeseci, tjedana, dana i sati utrošiti na sređivanje podataka (većina ljudi ne bi otprve pročitala tako velike brojeve!!), nego samo – kolike će šume trebati posjeći za tolike količine papira, lako ćemo se uvjeriti u razloge za ozbiljnost i točnost toga posla te u potrebu za stvarno i učinkovito nastojanje da se čitav ogroman – i skup!! – posao ne pretvori u ono što podrugljiva izreka kaže: naime, da je statistika, uključivo i takav popis, samo „točan zbroj netočnih podataka“. Dogodi li se to, nitko neće smjeti kriviti popisivače.
No, nije naše da budemo proroci – najmanje zloguki! – za ono što će se tek događati ako sve bude išlo „prema planu“. Podsjetimo se radije činjenice da popisi stanovništva nisu izum našega doba. Bilo ih je otkad je stvorena prva ljudska zajednica koja se može smatrati kakvom-takvom državom. Premda o tome nema izravnih podataka, sigurno je da je svaki pojedinac koji se uzdigao do kakve-takve vladarske vlasti, i htio i morao znati kime i čime vlada. Mogla ga je na to poticati vlastita oholost, ali i tjerati potreba za saznanjem koliko se smije upuštati u (ne)prijateljske odnose sa susjedima, koliko može od njih nešto zahtijevati ili im u nečemu popuštati. Ti prvi „popisi“ sigurno nisu sadržavali „mali milijun“ podataka za koje samo „statistika“ zna čemu služe. Bili su toliko jednostavni da se mogu poistovjetiti s najobičnijim prebrojavanjem, recimo, onih sposobnih za vojsku, za rad na nekoj velikoj građevini (tvrđavi, dvorcu, cesti, mostu, nasipu i sl.) , za veslanje na galiji, za plaćanje poreza i za bezbroj takvih i sličnih potreba i pothvata. Nagađa se da je takvih „popisa“ bilo i tisućama godina prija Krista, naročito u dijelovima svijeta s visokim stupnjem kulture i civilizacije te osvajačkih želja kao što su Kina, Mezopotamija, Perzija, Egipat, Rim i drugi.
Za prve poimenične popise stanovništva zna se već u antičkim robovlasničkim državama. Jedan od najsigurnijih podataka o tome, zabilježen u novozavjetnoj Bibliji, toliko je poznat i već uobičajen da nitko niti ne razmišlja o njemu više nego samo da je u njegovo vrijeme bio rođen Isus Krist i da se po tome događaju broje godine „nove ere“. I danas, kad su prometne mogućnosti takve da se čak i čitav svijet obleti gotovo u jednome jedinome danu – umjetni sateliti čak za stotinjak minuta! – nezamislivo je da se, na primjer, svi Kotoripčani idu popisivati u Kotoribu – kam pak bi spadali oni štere su njive matere rodit nesle v čakovečki, varaždinski ali pak v koprivnički špital?!? – ili pak da svi zagrebački Karlovčani ili karlovački Zagrepčani moraju nagrnuti u grad svoga rođenja, zavičajnosti, upisa u knjigu državljana ili kako se to već u modernome svijetu veli ili zove. Kako pak je tek morao izgledati onaj popis po zapovijedi svemoćnoga rimskoga cara Augusta kad je svatko morao biti popisan, ali baš u mjestu rođenja ili podrijetla svojih predaka od tko-zna-koliko pokoljenja unatrag?! Pa je stalni preseljenik ili privremeni „gastarbajter“ morao napustiti (dobro plaćen?) posao te na konju ili magarcu a najčešće „per pedes apostolorum“ ilitiga pješice u mjesto gdje nitko za njega više nije niti znao niti mario! Pa je neki galiot morao Mediteran preploviti po dužini da bi nekom popisivaču dao „svoj otisak palca“! Pa je neki legionar morao napustiti stražu u nekom „castrumu“ kod Londinija i – valjda se prije toga uredno „razdužio“ za mač, koplje, sjekiru i štit! – krenuo možda čak put Damaska da izvrši carsku zapovijed. Tako je i najglasovitiji Nazarećanin zbog jednoga popisa stanovništva morao na put da bi se onda rodio u Betlehemu!
Znani i neznani popisi poslije toga mijenjali su se po mnogočemu sve dok nisu na kraju XVIII. i početku XIX. stoljeća – kod nas 1856. godine – najviše državne vlasti uzele stvar u svoje ruke, pa će ove godine biti izvršen šesnaesti opći, „državni“ popis stanovništva.

P.S. Ne tako davno da se ne bi pamtilo, među pripreme za popis stanovništva spadalo je točno označavanje naselja, ulica i kuća. Gdje je trebalo, bile su postavljene nove velike i već izdaleka dobro uočljive ploče s nazivima ulica ili trgova i pločice s kućnim brojevima. U još davnijoj prošlosti, kad su, na primjer, u Čakovcu načelnikovali Kropek, Brodnjak, Nöthig i njima slični, takve ploče ispisane neizbrisivim slovima nalazile su se ne samo na početku i kraju možda i kilometar duge ulice, nego i na svakome križanju. Osim toga, svaka je kuća morala imati jednaku, tipiziranu pločicu s brojem i – što je jednako važno – s imenom ulice! Za novosagrađene kuće takve pločice ažurno je nabavljala mjesna vlast i vlasnicima (pro)davala po nabavnoj cijeni. U takvim okolnostima čovjek – svejedno: mještanin ili stranac, ako je samo bio pismen – uvijek se mogao snaći, nije morao čekati da mu naiđe netko tko će mu reći gdje je ili se ispričavati da ni sam ne zna!
Eto, tako vam je bilo nekoć kad je Čakovec bio upola manji i nije bio „najuređeniji grad“ u Hrvatskoj s velikim turističkim pretenzijama. Danas, kada to jest, dođe čovjek pred crkvu i pita gdje su ulice kralja Tomislava i Strossmayerova, a četvero redom upitanih prolaznika ogledava se jednako tako bespomoćno i ne zna mu odgovoriti! Ili turistički vodič (!) na čelu grupe stranaca kod nekadašnje „Hinkove“ brijačnice razmišlja kamo bi krenuo i ne zna odgovoriti na pitanje „strendžera“ zašto su skinute natpisne ploče kojih su tragovi na kući vidljiviji i očitiji nego napisi na pločama koje označavaju Trg Republike. I tako dalje, i tako dalje. No, to nema veze s popisom – ni s najuređenijim gradom u državi, ili što već to jest?!