SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Na prošlotjednom obilježavanju spomen-dana Rezolucije o odcjepljenju Međimurja od Mađarske, donijete na narodnoj skupštini u Čakovcu 9. siječnja 1919., na skupu u čakovečkoj „Scheierovoj dvorani“ (o njemu na drugome mjestu u ovome listu) bio je iznijet i prikaz toga, gotovo već stoljeće staroga događaja koji je bio najveća prekretnica u povijesti ovoga kraja i naroda u njemu – ako možda ne čitavoj, onda svakako i bez sumnje one XX. stoljeća. Prikaz je pisan na temelju brojnih piscu dostupnih izvora i onih sjećanja neposrednih svjedoka i sudionika, kasnije uglednih javnih djelatnika, koja je pisac sam, ne malom srećom, izravno ne jednom čuo i uspoređivao te ih, još većom srećom, dobrim dijelom još uvijek pamti. Zbog zanimanja za taj tekst objavljujemo ga u dva dijela.
Ono što se dogodilo u Čakovcu 9. siječnja 1919. nipošto se ne može svesti na dvije-tri euforične riječi kao što su „odcjepljenje Međimurja od Mađarske“ te njegovo „vraćanje i pripajanje majci zemlji Hrvatskoj“ kako to politika – nažalost i povijest, a naročito „povijest“ – najčešće čini i time najvažniji događaj za ovaj kraj u XX. stoljeću pojednostavnjuje gotovo do apsurda. Usuđujem se to reći jer, ako su jedna skupština naroda i jedna rezolucija donijeta na njoj same za sebe ili same po sebi dovoljne – poput jednostavnoga pritiska na tipku električnoga prekidača pa da bude svjetlo – da se do temelja i zauvijek promijeni sudbina jednoga kraja i naroda u njemu, kako se tada dogodilo s Međimurjem, onda se samo od sebe nameće pitanje: a zašto se s tim čekalo jednu, deset ili čak šezdeset godina, sve tamo od Jelačićevih i Šokčevićevih vremena? I zašto je na stvarno priključenje Međimurja Hrvatskoj trebalo čekati još puno desetljeće, sve do Aleksandrove šestosiječanjske diktature i uspostave Savske banovine? Ili, kako je netko od spomenutih veterana sa smiješkom rekao, zašto je do toga trebalo Murom i Dravom proteći toliko vode da to ni najbolji matematičari, fizičari, zemljopisci, a ni najučeniji povjesničari i ostali uvaženi stručnjaci nikad i nikako neće moći izračunati?
Stvar je, dakle, daleko od bilo kakve jednostavnosti. Bila je to drama sastavljena po svim pravilima teorije književnosti: s uvodom, odnosno razlozima i povodima, sa zapletom, klimaksom i kulminacijom te sa završetkom, raspletom ili, u ovome slučaju, s dalekosežnim posljedicama.
Sve je počelo prastarom, poznatom i priznatom činjenicom da je u kraju između Mure i Drave, nazivanom Međimurje, oduvijek, „od stoljeća sedmog“, živio hrvatski živalj ili, prema terminologiji mađarske statistike – tadašnje, ne znam kako je danas – narod kojemu je „anyanyelv“ ili materinski jezik „horvatski“, a i nakon šezdeset godina – onih poslije Jelačića – upornoga uvjeravanja da Međimurci nisu drugo nego samo „nem magyarul beszelő magyarok – ne mađarsko govoreči Mađari“ i da njihov jezik nije i „nemre biti ilérski“ nego je „csak muraközi nyelv“ ili nekakav poseban „međimurski“ koji pošto-poto treba zamijeniti mađarskim, prvenstveno preko školovanja djece, stanje se izmijenilo samo toliko da se tek za formalnu četvrtinu pučanstva moglo zabilježiti da „zna“, ali ne i kako i koliko zna mađarski. (Najčešće je to bilo onako kako su se znali „hvaliti“ stari Međimurci: „Kak nej znal: Egy fél tudom, egy fél nem tudom, egy fél s prstom pokažem!“ Obrnuto bi bilo: „Pola znam, pola ne znam, a pola ujjal mutatom!“) Ipak je taj kraj upravno-politički čvrsto bio u granicama, recimo tako, uže Mađarske, one koja je, kao i „Trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija“, pristala austrijskoga nadvojvodu i rimskoga cara nazivati i svojim kraljem, ali je, ne kao „Trojedna kraljevina“, i te kako žilavo čuvala – i očuvala! – svoju samostalnost.
U XX. stoljeću Prvi svjetski rat, mobilizacije, brojne pogibije i teška ranjavanja na bojištima, kod kuće okrutne rekvizicije, nestašica muške radne snage u strogo patrijarhalno ustrojenim obiteljima, siromaštvo, nestašica hrane i glad, skupoća, ratni špekulanti i zelenaši, negativan raskorak između rađanja i smrti, službovanje i školovanje na nepoznatome stranome jeziku, ratne potpore dijeljene po čudnim i nerazumljivim kriterijima, zamjetljiv pad općega morala, epidemije tifusa i tzv. španjolske groznice, pojava „zelenoga kadra”, na kraju otvorena pobuna protiv takvoga stanja, a najviše krvave represalije državnih vlasti s vjerojatno više od dviju stotina dijelom i nevinih žrtava pobijenih bez suda – sve to s jedne strane, a s druge strane očita zasićenost svim tim zlima, zatim Wilsonovo načelo samoodređenja naroda u državi poznatoj kao „tamnica naroda“, posebno slavenskih, pa onda činjenica da je u prosincu 1918. državna vlast „preko noći“ promijenila svoj odnos prema Međimurcima za ravnih 180 stupnjeva – svakako ne bez razloga i računice, ali i kao lako uočljiv mamac! – te napokon hrvatska vojska koja je, pod još ne sasvim razjašnjenim okolnostima, na sam „Sveti post“ kako su Međimurci od davnine nazivali dan uoči Božića, dakle 24. prosinca 1918., „bez problema“ prešla Dravu kao crtu razgraničenja (!) između dotad zaraćenih strana, a ispaljene metke te mrtve i ranjene počela brojiti tek kad je prešla Muru koja nije (!) bila demarkacijska crta – sve je to pokrenulo narod Međimurja da napokon i on kaže svoju riječ u stvari koja se njegove kože tiče, koja odlučuje o njegovu opstanku, o njegovoj budućnosti.
Priliku za to dalo mu je Narodno vijeće za Međimurje odmah po dolasku u Čakovec: pozvalo je narod na skupštinu već na „Janušovo“, 27. prosinca 1918. Usprkos roku od samo dva-tri dana, pozivu se odazvalo toliko ljudi da za njih nije bilo dovoljno velike dvorane u Čakovcu, pa je skup bio održan u dvorištu tadašnje Građanske, danas Prve osnovne škole. Ne treba ni spominjati da su tu bili samo ljudi iz bliže okolice Čakovca do kojih su obavijest i poziv mogli tako brzo doći.
(Nastavak slijedi.)

P.S. Dopustite mi još jednu napomenu:
Trg na kojemu se dogodilo to o čemu je riječ i koji je odavno, već od dolaska franjevaca u Čakovec prije tri i pol stoljeća, imao ulogu i oblikovao se kao središte mjesta, već je odavno promijenio svoj ondašnji izgled. Osim franjevačkoga samostana i crkve, sve je na njemu izmijenjeno u ime ne znam čega, a koliko znam, i nove se promjene pripremaju, pa će najvjerojatnije taj prostor i dalje gubiti svoju nekadašnju funkciju, značenje i tradiciju glavnoga trga u gradu. Svega, dakle, ima – i još će biti?! – samo nema ničega što bi bilo kako i bilo čime podsjećalo na međimurski događaj stoljeća, na 9. siječnja 1919.