SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

(Na velikoj skupštini u Čakovcu 9. siječnja 1919. narod Međimurja odlučio je – „donio je Rezoluciju“ – o odcjepljenju toga kraja od Mađarske. Prikaz toga „događaja stoljeća“ za Međimurje ovim završavamo.)
Razumije se, skupština je izazvala osudu, a rezolucija otpor onih kojima nisu išle u prilog. Ne upuštajući se ovdje u brojne pokušaje da se značenje skupštine i smisao rezolucije obezvrijede i ponište, dovoljno je podsjetiti, na primjer, na riječi profesora hrvatskoga (!) jezika Károlya Zrínyija izrečene na njemačkome (!), kojima je u ožujku 1919. čakovečki „a magyar királyi állami tanitó képző intézet“ predao ravnatelju „kraljevske muške učiteljske škole“ dr. Sigismundu Čajkovcu: „Sad vidim: propalo je sve što sam u životu stvarao!“, zatim na poslijetrianonske krilatice „Nem, nem, soha!“ u smislu „Ne, nikad nećemo prihvatiti!“ i njoj slične koje su se kao svakodnevne molitve gotovo službeno godinama ponavljale, a napokon i na vrijeme od travnja 1941. do travnja 1945. kad su tzv „délvidékek“ ili „južni krajevi“ – Prekmurje, Međimurje, Baranja, Bačka i Banat – bili vraćeni pod Krunu sv. Stjepana. I dugo je trebalo da se stanje smiri i odnosi srede, a stvarnost prihvati takva kakva je bila.
No, s druge strane svakako, i teoretski i praktično, bilo bi pretjerano reći, kako se često čini, da je daljnja sudbina Međimurja bila riješena samim donošenjem Rezolucije. Njom je narod rekao svoje, ali – ‘ko mari za ono što narod kaže?! Često to najmanje čine oni koji se najviše zaklinju u narod i njegovu volju, a na licu im se čita ono odavno poznato: „Odi profanum vulgus et arceo! – Mrzim i prezirem prostačku svjetinu!“ Već i sam onaj visoko titulirani „Osloboditelj“ koji će dobiti i naslov „Ujedinitelj“ – a nije isključeno da mu se ipak smije pripisati neki djelić tih naziva, ali ne zbog narodskih želja, nego zbog vlastitih ambicija i planova – dakle, već je i on, taj i takav vladar, udesio najprije da „pripajanje Međimurja materi zemlji Hrvatskoj“ dobije oblik tzv. „građanskoga povjereništva“, ustanove i službe nepoznate hrvatskom upravnom sustavu, a potom da bude uključeno ne u Zagrebačku ili (nepostojeću!!) Varaždinsku, nego u Mariborsku oblast. Slično je bilo i sa sudstvom: Međimurcima se i dalje sudilo po mađarskim zakonima, a u drugom i trećem stupnju ni bliže ni dalje nego čak u Somboru i Novom Sadu (!), ostala pak im je, odnosno ponovo je bila uvedena (naredbom jednoga od glavnih osloboditelja!!) inače u čitavoj bivšoj Monarhiji samo mađarskim zakonima propisana obveza građanskoga braka koju su ljudi u času oslobođenja prvu s olakšanjem napustili, i za koju ostali Hrvati dotad nisu ni znali.
Priznati ipak treba da su skupština i njena rezolucija dobile svoju pravu težinu, važnost i značenje na mirovnoj konferenciji u Parizu. Njeni stručnjaci nisu je mogli zaobići i ne uzeti u obzir kao jedan od najvažnijih dokaza za odluku koja je dobila oblik tzv. Trianonskog ugovora o miru između sila Antante i Mađarske. Njime je bila utvrđena, potvrđena i potom međunarodno priznata ona granična crta na Muri i sjeverno od nje koja još i danas postoji i, koliko je poznato, nitko je ne osporava.
Njenu će važnost naglasiti i od povjesničara zanemarena činjenica da na mirovnoj konferenciji u Parizu nije bilo dokraja ili barem više i bolje provedeno načelo samoodređenja naroda u ovome, našem dijelu svijeta. Naime, jugoslavensko izaslanstvo na čelu s „đeneralom“ Petrom Pešićem – na temelju dokaza srpskoga geografa i etnologa Jovana Cvijića kao predsjednika teritorijalne i etnografske sekcije te vodećega stručnjaka za narodnosna pitanja (služio se i zbirkom međimurskih pjesama Vinka Žganca iz 1916. godine) – tražilo je da granica, idući uzvodno Dravom, negdje kod Baboče napusti rijeku i u smjeru prema sjeverozapadu dosegne južni rub željezničkoga kolodvora u Velikoj Kaniži i produži prema Hodošu. U tome bi slučaju u Državu SHS ušli i prekomurski Hrvati no, prema ocjenama mnogih, konferencija je, ne prihvaćajući to, napravila kompromis između mišljenja, s jedne strane, da su Jugoslaveni (nisu spominjali Hrvate ili Hrvatsku!) dobili više nego su se nadali (i zaslužili?), i s druge strane, da se Mađarima ipak ne smije previše oduzeti jer moraju ostati država, a ne zbrisati ih sa Zemlje! Zahvaljujući, među ostalim, i Rezoluciji, Međimurje u tome smislu nije uopće došlo u pitanje, nego je ostalo s granicom na Muri, a dobrim dijelom i podaleko preko nje. Da je sve do odluke u Parizu i Međimurje, unatoč svojoj rezoluciji, „visjelo u zraku“, pokazuju Baranja i tzv. Bajski trokut: i pobjednička srpska vojska morala ih je napustiti jer je, ulazeći u njih, prekršila „liniju primirja“ ili „demarkacijsku crtu“.
Stoga se smije reći, a time i zaključiti ovaj prikaz onoga što se dogodilo prije više od devedeset godina, da je narodna skupština održana u Čakovcu 9. siječnja 1919. – usput rečeno: sigurno najmasovnija koja se ikada dogodila u ovome kraju – svojom rezolucijom bitno pridonijela najvećoj prekretnici u povijesti Međimurja i udarila temelj, odredila smjer daljnjega, sada već zamalo puno stoljeće dugoga postojanja i trajanja ovoga kraja u granicama Hrvatske kojoj prirodno pripada. Teško je, a i potpuno nepotrebno nagađati što bi bilo da nije bilo te skupštine ili da je njezin zaključak, njezina rezolucija na bilo koji način bila odbijena, nepriznata i neostvarena. Umjesto toga, hrvatski narod – kako ovaj ovdje u Međimurju, tako i onaj tamo izvan njega – mora se s velikim i opravdanim ponosom sjećati onoga što se tada uistinu dogodilo i s dubokom zahvalnošću pokloniti se onima koji su pred devedeset dvije godine hrabro stali ispred crkve u Čakovcu i odlučno rekli gdje im je kao narodu mjesto.

P.S. Kažu mi poneki – neki s odobravanjem, neki s prigovaranjem – da takvoga prikaza toga za čitavo Međimurje sudbonosnoga događaja (kakav se nazire iz prva dva dijela, objavljena u prethodnim brojevima ovoga lista) nema u našim povijestima: ni onima (1.) koje to ozbiljno hoće biti, ni onima (2.) koje same sebe smatraju takvima i proglašavaju se konačnom i jedinom povijesnom istinom, dok njihovi pisci ni vršak maloga prsta u povijesne izvore nisu umočili, a povijesna logika im je magla gušća od one za koju su stari Međimurci govorili „kaj bi čavla vu nju zabil pak si kaputa na njega obesil“, ni onima (3.) koje su pisane za „jednokratnu upotrebu“, bez imalo želje, pa onda i nastojanja da se ozbiljan posao ozbiljno napravi. Što se mene tiče ili, kako bi rekao moj nekadašnji „kaplar“ Trajče ne u „JNA“, nego još u „JA-kadru“ (ako netko zna što je to), što se mene „smatra“ – „ja ne meša to“, kako opet običava reći jedan moj dobar znanac, po narodnosti i „zanimanju“ jednako tako dobar Mađar. Pišući o tome, prisjećao sam se onoga što sam nekada davno čuo izravno, na primjer, od dr. Vinka Žganca, Jurja Lajtmana, dra Jerka Franetovića, da ne spominjem i, opet na primjer, Mirka Ohmana iz Gibine, Đuru Sermeka iz Gornjega Kraljevca, Josipa Alta i Karola Nemca iz Štrigove i mnogih drugih. Pa zamišljam kako bi se čudili ovom pojednostavnjivanju i zanemarivanju tako velikih stvari kakve su se tada događale…!