SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Dok se pripremam za pisanje ove „sitnice“, prebirem po bilješkama skupljenima tko zna kada i tko zna gdje. Nije lako s onima stavljenima na stotine i tisuće papira i papirića „sortiranima“ i „nesortiranima“ po fasciklima i kutijama. No, još je mnogo teže s onima zapisanima u tko zna kojoj stanici u jednoj od mnogih vijuga na sivoj kori mojega (samo po medicinskoj nomenklaturi velikoga, a po mesarskoj cijeni onoga koji se njime ne služi vrlo maloga ) mozga. Znanost kaže da mi se za sedam godina čitavo tijelo, uključujući i te moždane stanice, potpuno izmijeni i obnovi, pa usput pomišljam zašto me još boli rana koja mi je prije tri puta po sedam godina zarasla, pa kako to da pamtim (ne bole me, ali nisam zaboravio) batine dobivene prije dosta više od deset puta po sedam godina, i zakaj mi išče navek sline curiju gda se zmislim kak su mi japica, stari kak sem ja ve, kak dečecu išče v kiklici cukoreka, ne jako lepoga, ali jako dobroga, davali, i to po skrivečki kajti su mi otec i mati branili cukora cmuliti kaj si nej zubeke kvaril pak sem se pred njimi skrival, jemput i pod postelu i to sam jemput kajti su me našli predi nek sem si ja to mislil i želel, i morete si misliti kaj je onda bilo da ga išče ne bilo zakona proti „obiteljskomu nasilju“ i za nekša „prava djeteta“ niti dečinjega pravobranitelja šteri bi japu a ne mene reda nafčil, neg su si sam na velko Boga falili kaj je dal kaj je leskovina v raju zrasla, a zube sem tak-i-tak, na žalost i strošek ne tulko moj kulko „Socijalnoga“, zdavnja zgubil makar jih saki den več put nucam, a ostali su mi nofti na štere se zmislim sam da jih je tre poštucati, i tak na bliže i tak nadale i – no, i sad recite da mi mozak nije vijugast kad mi misli po tim vijugama lutaju više nego mi treba, pa često ne znam ni gdje sam i čime počeo, ni kuda sve, kroz kakve scile i haribde prolazim, ni kamo ću dospjeti?!
No, dok pokušavam po tim svojim mozgovnim vijugama vratiti se na početak, na „sitnicu“ koju moram napisati, zaustavlja me neki visoki državni uglednik koji malobrojne slušatelje s lijepo ukrašene govornice, a mene iz radijskoga zvučnika pokušava uvjeriti u nešto u što ni sam ne vjeruje, a niti ne razumije jer svako zamuckivanje i zastajkivanje u govoru popunjava s „ovogaaaa …“, a i u onome što uspijeva reći svaka treća ili četvrta riječ mu je „znači“, pa tako usput saznajem da „mi znači svakako moramo ovogaaa … staviti u žižu naših razmišljanja znači puno napora u pravcu ovogaaaa … trenda zaustavljanja znači nezaposlenosti da bi mogli puno ovoga …“ pa ne dospijem čuti što bi to bilo „puno ovogaaa …“ (za razliku valj-da od suprotnoga „prazno onogaaaa. …“??) jer sam se prisjetio kako je prije mnogo, mnogo godina jedan visoki, zapravo vrhunski po tome što je bio na vrhu, „funkcioner“, javno govoreći o Ujedinjenim narodima“, jednom ili dva puta spomenuo njihovu „generalnu asambleju“, misleći time na redovitu, svakogodišnju opću skupštinu. Je li time htio pohvaliti se kako zna nešto „više“, „bolje“ ili „finije“ od drugih ili se samo u pravom času i na pravome mjestu nije sjetio prave riječi, nije važno, ali sutradan i još zadugo nijedne novine više nisu znale za običnu, priprostu, valjda i „prostačku“, a svakomu razumljivu „opću skupštinu“, nego su sve papagajski ponavljale „generalnu asambleju“!
Mnogo godina potom jedan također visoki uglednik, ali po svemu drugi i drukčiji čovjek, imao je poštapalicu „vidite“, pa ju je izgovarao i kad treba i kad ne treba, čak i onda kad očito nije bilo ničega što bi se vidjelo. Događale su mu se i takve besmislice kao „Ma, slušajte kad vam, vidite, lijepo kažem…!“ Budući da se često pojavljivao u javnosti i rado govorio pred ljudima, njegovo „vidite“ nije moglo ostati nezapaženo, ali – usprkos prvotnom podsmijehu – i naglo prihvaćeno: neki me znanci još uvijek susreću s „Vidite kaj ne vidite?!“
Na jedan me sličan slučaj, ali s drugim moćnikom i uglednikom, upozorila profesorica, dobar znalac (ili dobra znalica??’) hrvatskoga jezika. Čovjek je rado dolazio na svečanosti i svoje govore redovito započinjao s „Došli smo ovdje da…“, a pred odlazak obično javno, i pred mikrofonom, pitao „A gdje sad idemo?“ Ona jadna, profesorica, trudi se učenike/-ce naučiti kako se u hrvatskome jeziku, kao i u nekim drugima visoko civiliziranima, razlikuju izrazi za mjesto (gdje, ovdje, ondje), cilj (kamo, ovamo, onamo) i smjer kretanja (kuda, ovuda, onuda) i da upravo takva mogućnost za točno izražavanje čini jednu od ljepota i vrijednosti jezika, a učenici njoj gotovo samilosno: „Gospođo!... Niste čuli jučer Njega? … Slušajte malo, pa i vi – učite!!!“
Daljnja razmišljanja ili sjećanja u tome smjeru prekinula je buka pred mojim prozorom: diže se golema dizalica – ne znam niti me zanima zašto, ali ne mogu ne vidjeti i pročitati veliko upozorenje na njoj: „Zabranjeno je kretanje i zadržavanje u djelokrugu rada stroja!“ Svakako, u redu je ta zabrana jer „nigdar se ne zna gde te čeka…!“, samo pitanje je gdje je i što je „djelokrug rada“? I hoće li onomu tko ne zna, ne razumije ili ne mari za „djelokrug stroja“ biti jasnije kad mu se doda i ono „rada“? A ako se mora reći baš „djelokrug rada“, da bi bilo jasno kako je riječ o radu ili djelovanju u krugu ili dosegu stroja, ne znači li to da može biti „djelokrug“ i nečega drugoga, a ne baš „rada“, na primjer odmaranja, sjedenja, ležanja, pa i spavanja?! Na zdravlje nam takav „djelokrug“, recimo, kupanja u moru ili gledanja televizije!
Takvo suvišno gomilanje riječi podsjeća me i na slične primjere koje čujem i čitam baš tamo gdje bi mene i meni jednake morali upozoravati na ljepotu našega jezika i poučavati, na primjer, da razdoblje od jedne ili više godina ne može biti drugačije nego vremensko, pa je suvišno posebno ga takvim označavati. Ili da cvijeće još ne raste drugdje nego na bilju i da ga baš zato ne treba zvati biljnim, za razliku od ulja koje može biti i mineralno. Ili da drvena stabla ne treba štititi od ne znam čega, dovoljno je to činiti sa stablima koja, već po tomu što su stabla, jesu i drvena. A sve nam se to događa u mozgovnim vijugama koje su ili previše ili premalo vijugave Ili pak premalo pazimo kako se njima krećemo.

P.S. „Ljubi, rode, jezik iznad svega,/ u njem živi, umiri za njega!“ pjevao je austrijski general Petar Preradović kad je spoznao da je Hrvat te da je hrvatski jezik jedna od bitnih oznaka njegova hrvatstva. I to ne kakav god hrvatski jezik – onaj siromašan nepismene „bokčije“, ili onaj „kočijašov“ i „foringašov“ bogat prostačinama i psovkama – nego onaj koji se stiče pažljivim i strpljivim učenjem od onih koji lijepo govore i pišu. Zavaravaju se oni koji misle da su ga već u prvome djetinjstvu naučili i da više ne moraju misliti na nj. Pitao sam jednoga takvoga – pričao je da je na stadionu bilo „puno ljudi“, više od tisuću njih – zna li što govori. Kako ne bi znao, hvali se, ta bio je tamo. A što je suprotno od puno, pitam ja dalje. „Pa prazno“, kaže bijelo me gledajući. „Dakle, da ih je bilo samo pedesetak ili stotinjak, ti bi rekao da je bilo prazno ljudi?“ – „Ne, nego veli se malo ljudi.“ – „A što je suprotno od malo?“ – „Mnogo“, nasjeo je. „Pa koliko je onda bilo: puno ili mnogo ljudi?“: „Ih, ti mene …!“ naljutio se. „Ne, nego ti hoću samo reći da vijuge i u tvojemu, ne samo mojemu mozgu čudno krivudaju!“