SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Već je u ovoj rubrici bilo pisano o čakovečkome franjevcu o. Kapistranu Geciju i podsjećano na njegovu veliku i važnu ulogu u događajima oko međimurskoga (zaboravljenoga) „Svetoga posta“ ilitiga (ovamo uvezenoga) Badnjaka, i to onoga godine Gospodnje 1918., kad je hrvatska vojska u jednome mahu zauzela Međimurje i time napravila povijesnu prekretnicu u životu ovoga kraja. Postoji ipak više razloga da mu se opet posveti ovaj prostor. Možda nije najveći, ali sigurno nije ni najmanji taj što se u proteklom tjednu navršilo sto četrdeset godina od njegova rođenja u susjednom nam slobodnom i kraljevskom gradu Varaždinu, a za nepunih sedam mjeseci navršit će se i šezdeset godina od njegove smrti u Subotici, među bačkim Hrvatima. Obje godišnjice dovoljno su „okrugle“ da se mogu smatrati koliko-toliko jubilarnima i spomena vrijednima. Isto tako možda nije najveći, ali sasvim sigurno nije najmanji razlog ni taj što se nekim njegovim suvremenicima drugačijih društveno-političko-ideološko-moralno-vjerskih svjetonazora i životnog djelovanja pomno pazi na jednake ili slične obljetnice, dok je taj Hrvatina – u fizičkom i rodoljubnom smislu te riječi – sa svime što je (u)činio za Čakovec i Međimurje, preko njih i za svoju domovinu Hrvatsku, prepušten podcjenjivanju i zaboravu. Napokon, negdje na sredini između najvećega i najmanjega razloga nalazi se i sitnica iz naše uobičajene prakse prema kojoj nabačena misao, još zapravo niti pretpostavka, preko noći nastaje tvrdnja na najboljem putu da postane i „povijesnom“ istinom.
Ukratko o njemu: o. Kapistran Geci, općenito poznatiji kao „pater Kapika“, bio je rođen kao Josip Toma 2. veljače 1871. u varaždinskoj obrtničkoj obitelji i, nakon školovanja u rodnome gradu, kao Ivan Kapistran 1889. godine u Beču obukao je franjevački habit. Potom je gimnaziju dovršio u Duna Földvaru, studij bogoslovije u Baji i 1896. godine primio svećenički red u Kaloči. Iskoristio je mogućnost da ne prihvati reformu Franjevačkoga reda, ali je kao „črni frater“ – i kao svjestan Hrvat – 1900. godine izabrao novoosnovanu Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda za svoj „domicil“ i ostao joj vjeran do smrti u Subotici 29. kolovoza 1951.
Za svoga „radnoga vijeka“ bio je propovjednik, duhovnik i voditelj franjevačkoga svjetovnoga reda i vjeroučitelj u Cerniku, Čakovcu (od 1917. do 1922.), Našicama, Osijeku, Slavonskome Brodu, Šarengradu, Varaždinu i Zemunu – svagdje poznat i priznat te ugledan i obljubljen kako među redovničkom subraćom tako i među vjernicima, posebno učenicima. Na primjer, kao školski „kateheta“, dakle državni službenik, u Osijeku (1925. – 1932.) dobio je službenu ocjenu: „Vršio je dužnost vjeroučitelja: revno; društveno i ćudoredno ponašanje: pohvalno; ocjena pedagogijsko-didaktične vještine: odličan i veoma uspješan.“ Umirovljen je bio 11. veljače 1941. (!)
Jasno, nas zanima ponajviše njegovo čakovečko razdoblje. Tu je vrlo brzo, zapravo odmah stao na stranu onih koji su se opirali pomađarivanju međimurskih Hrvata i uključio se u rad onih – u prvome redu svećenika – koji su čuvali hrvatsku nacionalnu svijest kod domaćega naroda, a onda i u pokret za njegovo oslobođenje od tuđinske vlasti. Za razliku od drugih koji su, kad je na kraju „zagustilo“ i postalo krajnje opasno jer se vidjelo da svećenička reverenda ili redovnički habit nikomu ne jamče sigurnost pred zatvorom ili nečim drugim još mnogo gorim, napustili Međimurje i preko Drave čekali rasplet napetosti, pater Kapika je usprkos tolikoj opasnosti ostao u svojem samostanu i s njemu povjerenim sunarodnjacima.
Ali ne kao pasivan promatrač onoga što se oko njega zbiva. Zna se kako je na večer krišom odlazio u Varaždin, pritom doslovce „noseći glavu u torbi“, a nakon podužega izvještavanja i dogovaranja s onima koji su čekali pohod u Međimurje, kad su ujutro njegovi čakovečki fratri tek ustajali, već je mirno čekao na zajedničku molitvu ili sjedio u ispovjedaonici i, razumije se, mudro šutio o tome da je samo sat prije toga neka seoska straža i pucala za njim. Tko zna koliko je time pridonio da na Badnjak usred Čakovca dočeka i upravo on pozdravi hrvatsku vojsku. Potom je oduševljeno sudjelovao u uspostavljanju nove vlasti tako da se može reći da „bez njega ništa nije bilo što je bilo“.
Ipak to, ne njegovom krivnjom, nije dugo trajalo. Na svoju i svih drugih žalost, vrlo je brzo vidio i uvjerio se da mnoge lijepe stvari imaju i svoje nelijepo naličje. Stari Međimurci od davnine su znali da „prilika dela … z jenom rečjom kaj-koga“ i to se ponovno pokazalo istinitim. Nije to bio samo „žuti pokret“ s kojim se nije slagao, nego i drugo što mu savjest nije odobravala. Dobronamjeran idealist i poštenjak kakav je bio, pater Kapika potiho je na to upozorio one kojih se ticalo, što se lijepo vidi iz podosta njegovih sačuvanih pisama. Već je 30. ožujka 1919. napustio uređivanje Međimurskih Novina kojima je dotad bio i vlasnik, a ubrzo potom povukao se iz javnoga života.
No, ako je on napustio svoje dotadašnje društvo, nije ono njega. Najednom je upravo on bio „kriv“ za sve što nije bilo onako kako bi trebalo biti i što je hrvatski orijentirana oporba – naročito radićevci i starčevićanci – dobro vidjela. U tome se išlo tako daleko da je građanska vlast 29. prosinca 1919. službeno zatražila od redovničkih poglavara da ga kao „neprijatelja broj jedan“ makne iz Čakovca! No, dogodilo se upravo obrnuto: ponajprije franjevački provincijal odmah je prozreo naivnu i podlu igru oko toga, a potom je i narod rekao svoje: te političke snage – danas bi se reklo „opcije“ – nikad nisu „prošle“ na izborima! O. Kapistran je ipak otišao odavde, ali (1) tek tri godine kasnije (2) po vlastitoj želji (3)na veliku žalost Čakovčana.

P.S. Govoreći 7. siječnja ove godine na svečanom skupu prigodom obilježavanja godišnjice povijesne narodne skupštine međimurskoga naroda, održane 9. siječnja 1919. u Čakovcu, kojoj je i o. Kapistran uvelike „kumovao“, spomenuo sam da u Franjevačkom samostanu u Čakovcu postoji jedini meni poznat onovremeni zapis teksta Rezolucije, i to pisan njegovom rukom. Na temelju poznavanja, i iz drugih izvora, djelatnosti toga fratra dodao sam da „ne bi me čudilo kad bi se pokazalo da je o. Kapistran i pisac te Rezolucije“ u smislu da je njezin autor, sastavljač teksta. Koliko bi mi god bilo drago da se to pokaže točnim, zasad to nije ni pretpostavka, a kamoli tvrdnja koja bi se mogla uzeti kao „zdravo za gotovo“ ili pak bi je trebalo obarati argumentima koji – to nisu!