SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Bez ikakve dvojbe, mora se priznati: najdugovječnije i „najžilavije“ naše društvo, udruga, organizacija, ustanova ili kako to god netko hoće nazivati, jest Matica hrvatska. Na prijedlog grofa Janka Draškovića, jednoga od „ilirsko-preporodnih“ prvaka i velikih domoljuba, bila je osnovana na sjednici zagrebačke Ilirske čitaonice 10./11. travnja 1842. kao Matica ilirska s ciljem da omogući izdavanje „starih klasikah ilirskih, osobito dubrovačkih, organičkim pravopisom, i inih koristnih knjigah od najnovijih spisateljah, koji za izdanje koje knjige troškovah ne imadu“ i sa svrhom „nauku i književstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži našoj dati, da se domorodno izobrazi“. Otada je preživjela i nadživjela zabranu ilirskoga imena, Bachov apsolutizam, razdoblje banova Raucha i Khuen-Hederváryja, Prvi svjetski rat, „ujedinjenje triju plemena jednoga naroda“, šestosiječanjsku diktaturu, Drugi svjetski rat, eru „bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda“, „Karađorđevo“ i sve ostalo što se na hrvatskome tlu dobra i nedobra događalo.
Već od svoga početka, a posebno otkad je 29. studenoga 1874. „ilirsko“ ime zamijenila „hrvatskim“, a svoju djelatnost preformulirala u „širiti korisne nauke, u koliko ne spadaju na strogo znanstvenu i pučku knjigu“ i „unapređivati hrvatsku lijepu knjigu“, Matica hrvatska svojom je djelatnošću obuhvaćala sav hrvatski narod, bez obzira gdje on živi – pa i u Međimurju. No, zbog političke odvojenosti toga kraja od ostale Hrvatske, ovdje nije bilo moguće drugo i više nego preko pojedinih njezinih povjerenika – uglavnom nacionalno svjesnih župnika i kapelana kakvih je bilo više i koji su za takvu svoju „rabotu“ nerijetko bili „za primjer drugima primjerno“ kažnjavani – širiti u puku hrvatsku knjigu i time pridonositi podržavanju njegova hrvatskog nacionalnog osjećaja. Tako se zna da su, među ostalima, takvu ulogu imali i čakovečki franjevci u drugoj polovici XIX. stoljeća, a poimence se spominju 1880. godine gvardijan o. Ljudevit Horvat i vjeroučitelj o. Timotej Tišler, sljedeće godine o. Teodor Totta, još sljedeće o. Salezije Sokolić, 1913. ponovo o. Timotej, a od 1917. do 1922. godine o. Kapistran Geci. Potom je godinama tu ulogu imao poznati profesor Učiteljske škole Ljuboslav Kuntarić, sve dok se u glavi njegovoj i njegovih istomišljenika nije rodila ideja da se i u Čakovcu osnuje tzv. Pododbor Matice hrvatske – tako su se, naime, zvale Matičine područne organizacije koje su u pojedinim mjestima okupljale ljude dobre volje, dobrim dijelom inteligenciju, i usmjeravale njihov kulturni i općeprosvjetni rad.
Taj i za Maticu i za Čakovec važan događaj zabilježen je u „Zapisniku Ustanovne skupštine, održane 16. februara 1936. g. u 16 h. u Vatrogasnom domu“. Srećom je sačuvan, pa je zanimljivo pročitati ga i zbog njegove neobične kratkoće i jednostavnosti. S potrebnim dopunama glasi:
„Skupštinu je otvorio povjerenik Matice Hrvatske g. Lj[uboslav] Kuntarić, profesor [Učiteljske škole u Čakovcu], i predao riječ [predsjedniku MH-e] g. profesoru Dru [Filipu] Lukasu. Dr. Lukas je govorio o odnosu inteligencije prema književnosti i o potrebi saradnje sa H[rvatskim književnim] d[ruštvom]. Poslije njega je govorio [tajnik MH-e] Dr. Jurčić, profesor, o izdanju Matičinih knjiga i o organizaciji društva.
Poslije toga se prešlo na izbor privremenog odbora. Uži odbor u koji su ušli gg. [odvjetnik] Dr. [Ante] Odić, [ravnatelj Pučke osnovne škole „Petra Zrinskoga“ u Čakovcu Izidor] Gudel, [geometar Dragutin] Batisvajler, predložio je sljedeći privremeni odbor pododbora M[atice] H[rvatske] u Čakovcu:
Pretsjednik Franjo Jelačić, profesor [Učiteljske škole u Čakovcu], potpretsjednik [profesor i književnik] Antun Matasović, direktor trgovačke škole, tajnik Gaston Tabor, profesor [Učiteljske škole u Čakovcu], blagajnik Antun Barač, odbornici Teodor Košak, ljekarnik, Ljubo Kuntarić, profesor, Maceković Matija, [građevinski] poduzetnik, Dr.Grgur Kovačić, sudac [„Sreskoga“ suda u Čakovcu]; nadzorni odbor: Dr, Ante Odić, odvjetnik, [gvardijan Franjevačkoga samostana u Čakovcu] preč[asni] O[tac Mihael] Troha, Mihajlo Radulović, šef poreske uprave.“
Prema tome zapisniku, na osnivačkoj skupštini bilo je dvadeset pet po imenu i prezimenu poznatih (muških!) osoba. To su bili (redom kojim su popisani): Gaston Tabor, profesor Građanske škole Dragutin Šimunić, … Ivan, profesor Učiteljske škole Vjekoslav Tomašić, Ante Barač, ravnatelj Građanske škole Martin Kolar, Izidor Gudel, Teodor Košak, Božo Košak, Antun Matasović, Stanko Transmiler (?), profesor Učiteljske škole Tomo Stazić, dr. Grgur Kovačić, Miroslav Zgaga, Matija Maceković, inženjer građevinarstva Milan Maceković, profesor Učiteljske škole i skladatelj Janko Slogar, školski nadzornik Franjo Galić, o. Mihajlo (!? – sam se potpisivao Mihael!) Troha, „šef Gruntovnice“ Josip Veber, Franjo Jelačić, gradski službenik Vinko Sever, Andrija Đurić, dr. Ante Odić, Ljuboslav Kuntarić i Dragutin Batisvajler. Od još toliko pozvanih građana neki su već tada bili učlanjeni, a neki su se naknadno učlanili. Tako se to zna za franjevce o. Solana Šurinu i o.Rikarda Ribića, za službenike Lacka Kronasta, Dragana Rotanića i Đuru Peteka, za učitelje Martina Viljevca i Stjepana Rogina, za knjižare i tiskare Ivana Kraljeka i Ivana Vežića, a s vremenom su im se pridružili i drugi, pa ih je 1941. godine bilo čak 78!
Djelatnost toga Pododbora razmahala se kad je dobio svoje prostorije u današnjoj Ulici R. Boškovića 6. Tu su bile lijepo uređene i dobro opremljene čitaonica i knjižnica, a da je Odbor svojski prionuo poslu vidi se i po tome što je već iste, 1936. godine bila izdana knjižica dr. Zvonimira Dugačkoga „Međimurje, zemlja i stanovništvo“. Slijedila su brojna književna sijela, predavanja, „tjedni hrvatske knjige“, obljetnice hrvatskih književnika, kulturna gostovanja, planovi za izdavačku djelatnost i slično, što je i ostalo građanstvo lijepo pratilo i primalo.
Ipak taj rad nije dugo trajao: svega jednu „petoljetku“, kako bi se u „socijalizmu“ reklo. Nasilno je bio prekinut 1941. godine, kad su ga mađarske vlasti najprije onemogućile, pa zabranile, a malo potom i većinu Matičinih članova iselile u maticu Hrvatsku.

P.S. Premda je sedamdeseta godišnjica toga nasilnoga prestanka „okruglija“ i stoga prikladnija za spominjanje, ovaj je tekst posvećen jubilarnijoj, sedamdeset petoj obljetnici osnivanja Pododbora Matice hrvatske u Čakovcu. Već i sama najava da će tu obljetnicu sutra obilježiti i proslaviti sadašnji Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu dovoljno jasno govori da onaj prisilni prestanak 1941. godine nije bio i kraj djelovanju Matice u Čakovcu. Njezinu na početku spomenutu žilavost dokazuju još dva povratka u ovaj grad – 1964. i 1990. godine – ali to su već druge „sitnice“.