SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Prvo što je Pododbor Matice hrvatske u Čakovcu učinio još istoga dana, to jest 16. veljače 1936., odmah nakon svoga osnivanja – na to je podsjetila prethodna „Sitnica“ – bila je svečana akademija održana u čast stote obljetnice nastanka (točnije: objavljivanja!) pjesme „Horvatska domovina“ koju je napisao „neki“ „M…….ć“, premda ni tada nije bilo teško pogoditi da se pod dva slova i sedam točkica krije već otprije vrlo zagrijani „ilirac“ i tada ugledan austrijski carski diplomat Antun Mihanović. Bez obzira na svoje nedvojbene književne kvalitete, pjesma je vrijedna takvih svečanosti i proslava jer je – mnogo poznatija po prvome stihu „Lijepa naša domovino!“ – postala i hrvatskom narodnom i državnom himnom. Bilo je to tek mnogo kasnije, što njezin autor nije mogao ni znati ni saznati jer, pišući je, nije to niti slutio niti namjeravao, a i umro je poodavno prije toga – postati hrvatskom narodnom i državnom himnom. Doduše, čakovečko obilježavanje jubilarne stogodišnjice dogodilo se sa zakašnjenjem od punih jedanaest mjeseci – čak i dva dana povrh toga! – jer je dotična pjesma bila objavljena „dana 14. Szushcza [= ožujka] 1835.“ u Gajevoj „Daniczi Horvatzkoj, Slavonzkoj i Dalmatinzkoj“, no to spominjanje zakašnjenja ne smije se uzeti za zlo ni kao prigovor, jer premalo se zna o svemu što je objektivno i subjektivno moglo utjecati na to da se stvari odvijaju baš tako i tada kako i kada se jesu, a ne drugačije i u drugo, možda ranije vrijeme. Od svega toga, svakako, mnogo je važnija činjenica da je takva proslava uopće bila pripremljena i održana tada u Čakovcu – premda se to uglavnom niti spominje niti priznaje.
Proslava se, naime, dogodila u vrijeme krajnje napetih političkih odnosa u državi „triju plemena jednoga naroda“, u vrijeme „jugoslavenizma“ koji ako nije bio na svome vrhuncu, nije bio ni daleko od njega. U njemu je svako isticanje (čini se, više hrvatskih nego drugih) nacionalnih – ili samo „plemenskih“!? – simbola na bilo koji način – „mišlju, riječju ili djelom“, „propusti“ su bili lako propuštani! – bilo toliko proskribirano da su zbog njega nerijetko i glave padale; zna se i za mnoge druge, ne samo za one Stjepana i Pavla Radića te Đure Basaričeka, ali i kralja Aleksandra! Dobrim poznavateljima toga dijela naše povijesti ne bi bilo nimalo čudno da je i ta svečanost doživjela sudbinu one – deset godina ranije – proslave tisućljetnoga jubileja hrvatskoga kraljevstva: nad njom su se „zgražali“ i nje su se naveliko i javno odricali baš oni od kojih se, kao „rodoljuba ajnc-A klase“, to najmanje moglo i smjelo očekivati. Sada su njihovu ulogu preuzeli „sreski“ načelnici i njihove „službe“ te žandari s mnogo većim ovlastima od nekadašnjih „samostalnih demokrata“ – još više onih nesamostalnih! – pa je sigurno da su organizatori svečane proslave morali biti vrlo oprezni da ne daju povoda vlastima za zabranu, a da se svojega nacionalnoga – i kulturnoga i političkoga ! – cilja ne odreknu.
Stoga je sigurno da je proslava stogodišnjice hrvatske himne, o kojoj je ovdje riječ, u Čakovcu bila dugo i brižljivo pripremana. Odnosi se to ne samo na formalne i pravne poslove koje je trebalo obaviti nego, možda još više, na tehničke pripreme. Sudionici u izvođenju programa svi odreda bili su „diletanti“, kako se tada govorilo – nama je bliži izraz „amateri“ – osobe s rijetko višom naobrazbom od četiri razreda „pučke“ škole. Stoga im treba priznanje odati „paušalno“, i prije nego se vidi u što su se „upustili“, a upustili su se u ovaj
„Program Akademije:
1) Vilko Novak: „PLANULA ZORA“ izvodi muški zbor.
2) prof. Filip Lukas: Stogodišnjica hrvatskoga narodnoga i kulturnoga života.
3) Vilko Novak: „HRVATSKOJ“ … izvodi muški zbor.
4)August Šenoa: „KLEVETNIKOM HRVATSKE“. Deklamuje (!) prof. F. Jelačić.
5) a) M. pl. Farkaš: „HRVATSKO KOLO. izvodi tamburaški zbor.
b) M. pl. Farkaš: VIJENAC HRVATSKIH NARODNIH PJESAMA. Izvodi tamburaški zbor.
6) Ivan pl. Zajc: ZRINSKO – FRANKOPANKA. Izvodi muški zbor.
7) Antun Matasović: „LIJEPA NAŠA DOMOVINO“.
Aktovka iz prvih dana ilirskog pokreta.
Izvodi Diletant. sekcija Građanskoga šport. kluba u Čakovcu.
LICA:
Pavao Rizvički: M. Kropek.
Antun Mihanović: S. Jeneš.
Pavao Štoos: D. Megla.
Ljudevit Gaj: D. Bujanić.
Ljudevit Farkaš(Vukotinović): S. Bujanić.
Georg Waldekh von St. Petersberg: J. Munci.
Starac seljak: I. Mikulčić.
Pjevačke i tamburaške točke programa izvodi muški zbor Hrvatskog Radiše u Čakovcu pod ravnanjem g. N. VUKSANA.“
Dok sačuvani program akademije na izvornome letku izgleda tako kako je ovdje prepisan, Ljuboslav Kuntarić st., kao jedan od glavnih začetnika i sudionika u pripremama i održavanju čitave proslave, u svojim memoarskim zapisima navodi da „uz ostali program izveli su Branimirci Matasovićevu aktovku ‘Lijepa naša domovina’“ i „prof. Jurišić održao je govor o razvoju hrvatskoga nacionalizma [?!] i književnoga jezika“, a navodi i drugdje nepoznat podatak da je „posebna priredba bila za omladinu“. Čini se da razlike nisu posebno važne: „Branimirci“ su, naime, mogli biti uključeni i u sekcije čakovečkoga GŠK-a, a prof. Blaž Jurišić bio je tajnik (središnjice) Matice hrvatske pa se u takvim nastupima sigurno i više puta izmjenjivao s njenim predsjednikom Filipom Lukasom i drugima . Mnogo je važnija i rječitija napomena kojom Kuntarić lakonski zaključuje svoju zabilješku: „Akademija je uspjela, proturežimsko raspoloženje.“
I na kraju: da su stanje i okolnosti uistinu bile takve kakvima su gore opisane, najbolje se vidi iz činjenice da je „proslava stogodišnjice hrvatske himne“ bila obavljena – bez hrvatske himne!!!.