SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Ako možda i nije, nikako ne nedostaje mnogo da se može (u)tvrditi kako je „Lijepa naša domovina“ – ne ona u zemljopisnom smislu koja, bez obzira na to koliko je još uistinu „naša“, uistinu je nada sve lijepa, niti ona u političko-državotvornom smislu koja, premda s mukom izborena i jedva dočekana, sve manje sliči tisućljetnom narodnom snu i željama o njoj, nego ona u pjesničkom i glazbenom smislu koja, prema propisima Ustava i Zakona, a još više prema običaju i praksi, uz grb i zastavu jedan je od triju državnih simbola – nije teško, dakle, (u)tvrditi kako je ta „Lijepa naša“ najdugovječniji i najpoštovaniji te na najrazličitije načine i na najrazličitijim mjestima najčešće upotrebljavan i ponavljan književno-glazbeni pjesmotvor. Koliko su, naime, god oduševljeno prihvaćana i visoko ocjenjivana pojedina pjesnička djela od prvih, najstarijih, srednjovjekovnih, dobrim dijelom i nepoznatih „začinjavaca“ do suvremenih, dobro poznatih i veoma uglednih pjesnika, ona ne izlaze često iz korica različitih antologija te samo rijetko i uglavnom malo – očito i na žalost, sve manje i sve rjeđe! – izviruju iz povijesti književnosti u kojoj sve mirnije počivaju. Ni s glazbenim djelima nije drugačije – čak ni onda kad se povezuju s književnim, pjesničkim „uspješnicama“ bilo koje vrste: i najveći „hitovi“ brzo postaju tobožnji „evergreenovi“ kojima „ever“ redovito vrlo kratko traje a „green“ je svježe samo do pojave novoga „hita“ kojemu će sudbina biti jednaka svima dotadašnjima.
A „Lijepa naša“? Nastala je pred stoljeće i tričetvrt; mijenjao ju je već i sam njen pisac a kako ne će i drugi; jedni su joj oduzimali i skraćivali je, drugi joj dodavali i produžavali je; jedni su joj se divili, a drugi u njoj tražili „felere“; jedni su se njome dičili i slavili je, a drugi su na njene prve riječi i tonove padali u bijes i uzimali oružje u ruke; jedni su je propisivali i nametali, a drugi je zabranjivali i priječili, i tko zna što bi se sve još moglo reći o njoj, a ona – još uvijek traje!! Dapače, kako je i koliko god neka zgoda sama po sebi ozbiljna, svečana i važna – ako su joj sudionici svjesni ozbiljnosti, svečanosti i važnosti – ona samo dobiva na značenju kad je „začinjena“ i tom pjesmom. I još više „dapače“: tko primjećuje zastavu (koja ponekad to i nije!) istaknutu negdje (valjda) ne bez razloga, tko se osvrće na grb izložen na nekom (ne uvijek) službenom prostoru? Ali kad se začuju zvuci „Lijepe naše“ – svatko zna što to znači i što mora činiti (bez obzira na to da li i hoće to učiniti).
Svagdanje iskustvo pokazuje da se općenito zna da je to danas hrvatska narodna i državna himna. Uz ne uvijek sigurno znanje svih njezinih dva puta po osam stihova, već je malo teže s činjenicom da su oni samo početak i završetak jedne oveće pjesme koja ima i podužu povijest. Neće biti suvišno zaviriti malo u nju.
Nastala je, rečeno je već, pred stoljeće i tričetvrt, vjerojatno i koju godinicu povrh toga – postoje različita nagađanja gdje je i kada to bilo ili moglo biti – a objavila ju je 10. „Szushcza“ [ožujka] 1835. Gajeva „Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka“, ali ne kao „ Lijepa naša“ (u skladu s tadašnjim načinom pisanja „Lěpa naša“) premda su joj upravo to početne riječi, nego pod naslovom „Horvatska domovina“. Kao pisac-pjesnik bio je označen neki „MI ć“ za kojega već tada nije bilo teško pogoditi da se iza njega krije Antun pl. Mihanović Petropoljski, (Zagreb, 1796. – Novi Dvori kod Klanjca, 1861.) poznati „ilirac“ i ugledan carski diplomat u istočnim zemljama. Bila je to poduža pjesma sastavljena od sedam, međusobno crtama odvojenih grupa po dva katrena, tj. dvije kitice od četiriju unakrst rimovanih stihova, što već na prvi pogled izaziva utisak da se radi o nizu od sedam manji pjesmica. Dublja analiza teksta nalazi opravdanje i za takav postupak, ali ono ipak nije dovoljno jako da ne bi i sam autor još za života (u ponovnim tiskanjima 1837. i pogotovo 1842. godine) uklonio crte odvajanja i po dva katrena spojio u prave oktave (kitice po osam stihova), što će ostati pravilo i za sva kasnija, može se reći, bezbrojna pretiskivanja u cjelini ili u dijelovima. Tako tu „Horvatsku domovinu“ i ovdje dajemo na uvid čitateljima:

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda česna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila. kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga prsa, blage noći,
Toplo ljeto, toplo djelo,
Bistre vode, bistre oči:
Vele gore veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi; –
To je naša domovina!

Žanju srpi, mašu kose,
Djed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć mâlo doji.
Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj, zvenči, oj u tmine,
K ognju star i mlad šetuje; –
Evo t’ naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pjesme glasno brijeg odbija,
Ljubni poje k tamburici.
Kolo vode, živo kolo,
I na brdu i v dolini,
Plešu mlađi sve okolo; –
Mi smo pobre, v domovini!

Magla, što li, Unu skriva?
Ni l’ to našiju jauk turobni?
Tko li moleć smrt naziva?
Il’ slobodni, il’ su robni?
„Rat je, braćo, rat, junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pešjaci,
Slava budi, gdi su naši!“

Buči bura, magla projde, –
Puca zora, tmina bježi, –
Tuga mine, radost dojde, –
Zdravo slobost, – dušman leži!
Veseli se, tužna mati,
Padoše ti vrli sini,
Ko junaci, ko Horvati,
Ljaše krvcu domovini!

Teci, Sava hitra, teci,
Nit’ ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, svijetu reci:
Da svog’ doma Horvat ljubi,
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grob sakrije,
Dok mu živo srce bije!

Vjerojatno nema djela u hrvatskoj književnosti koje je izazvalo toliko stručnih rasprava kao tih sedam Mihanovićevih oktava, no – to su već druge „sitnice.

P.S. Općenit je običaj, pa i propis – ako ne viši, onda je tu barem pravilo pristojnosti – da na prve zvukove himne prestane svaki razgovor i kretanje te da se himna odsluša u šutnji i mirno stojeći otkrivene glave (muškarci – osim pripadnika vojnih, policijskih i drugih postrojbi u službenoj odjeći). To je znak poštovanja, ne pjesmi – njoj samoj najmanje - nego onomu čiji je ona simbol ili koga ona predstavlja. Bez obzira kako dugo traje njeno sviranje ili pjevanje – a treba reći da je naša „Lijepa naša“ jedna od rijetkih državnih himni, ako ne i jedina, kojima se službeno pjevaju (ne i sviraju!) dvije kitice – tek kad završi, nastavlja se prekinuto stanje ili posao: sjedenje, kretanje, razgovor, jelo, pušenje i sl. U nekim državama i kod nekih naroda običaj je da himnu pjevaju svi nazočni, bez obzira započinju li je i predvode zbor ili orkestar. S jedne strane, to pretpostavlja činjenicu da je svi dobro znaju napamet, a s druge strane, čitavoj zgodi daje širi i dublji smisao. I neke skupine ljudi, uglavnom političke stranke ili udruge, mogu predlagati ili čak zahtijevati da se za vrijeme himne zauzme određen položaj tijela ili njegovog dijela, ali u takvom slučaju mora proći mnogo vremena da to izgubi značaj iskazivanja pripadnosti dotičnoj skupini ili stranci.