SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Prije mnogo-mnogo godina u nekoj knjizi – ako se dobro sjećam, bio je to nekakav udžbenik za povijest pedagogije ili takvo nešto – naišao sam na ime Austrijanca Rudolfa Steinera, tvorca tzv. „waldorfske škole“ kako je bila nazvana njegova posebna metoda ili čak sustav dječjeg odgoja i obrazovanja, u dobroj mjeri različit od uvriježenih i propisanih pedagoških normi. Njih je, naime, Steiner smatrao „represivnima“ i zato neprikladnima za uvođenje mladih ljudskih bića u život. Nasuprot njima, on ističe potrebu prilagođavanja svakom pojedinom učeniku kao različitom biću koje može svoje znanje i sposobnosti razviti samo na sebi svojstven način, što pak znači da je potreban individualan rad sa svakim učenikom, a to onda zahtijeva individualizaciju nastavnoga programa. Mnogo kasnije saznao sam: otkad je 1919. godine bila otvorena prva takva škola u Stuttgartu, njihov se broj u svijetu za gotovo puno stoljeće povećao – samo ili čak?? – do tisuću, a predškolskih ustanova i više. (Vjerojatno ne bi bilo na odmet vidjeti koliki je to postotak od svih škola i dječjih vrtića te kakva je njihova rasprostranjenost po svijetu.)
Kad sam tu knjigu zaklopio i (vjerovao sam: zauvijek!) odložio, značilo je to: „Adio, uz druge, i Steiner!“ No, život je smislio drugačije, pa mi je pokazao da je u vrijeme gradnje željezničke pruge kroz Međimurje – 1860. godine bila je dovršena i puštena u promet – na kolodvoru u Donjem Kraljevcu bio namješten kao telegrafist neki Austrijanac, zvao se Steiner. Dosadilo mu samovanje, pa si je doveo mladenku, ako se ne varam, iz štajerskoga Steinza. Vjenčali su se i 27. veljače 1861. dobili sina kojega je župnik u Draškovcu krstio i lijepo upisao u maticu krštenih kao Rudolfa Steinera – kažu knjige – baš onoga koji će se kasnije proslaviti svojom „waldorfskom školom“, ali i drugim „stvarima“.
Treba vjerovati onomu što u knjigama piše, ali i onomu što u njima – ne piše! A piše da je taj, baš taj Rudolf Steiner, budući „austrijski ezoterični filozof“, otišao (vjerojatnije je da su ga roditelji odnijeli) iz „Unterkönigsdorfa“ ilitiga Donjega Kraljevca u austrijsku Štajersku čim je prohodao i dok još nije mogao/znao progovoriti niti „kaj“ niti „was“ (možda prije „wuos“?). Kad je tamo negdje, vjerojatno također ne daleko od željezničkoga telegrafa, dorastao i završio srednju školu, studirao je matematiku, prirodne znanosti i filozofiju u Beču i Rostocku te potom bio privatni učitelj. Rano je upoznao ideje i djelo Johanna Wolfganga Goethea i toliko se njima oduševio da je na njima doktorirao i 1890. godine postao suradnik Goethe-Schillerova arhiva u Weimaru. Očito nemiran i znatiželjan duh, stalno je tražio nešto novo, pa se već 1895. godine priklonio filozofiji Friedricha Nietzschea, dvije godine potom proglasio se ateistom, a kasnije se vezao i uz masone, ali kako je pristajao uz njih, tako se i rastajao od njih.
Od 1897. godine živio je u Berlinu. Tu je upoznao teozofiju i oduševio se njenim filozofskim učenjem o bogu i svijetu utemeljenim na različitim oblicima mistike i magije, posebno one dalekoistočnih upanišada, zaratustri i sličnih. To je prihvatio toliko da je 1902. postao i tajnik Teozofskoga društva Njemačke.
Ipak, ni hinduistička naučavanja u teozofiji nisu ga za dugo zadovoljila, nego je počeo tragati za vlastitim oblikom duhovne znanosti koja će uključivati i kršćanski ezoterizam. Tako je u njemu „sazrijevala“ nova, njegova „osobna varijanta mistike, znanosti, gnoze i revolta na dotadašnju teozofiju“. Tu je „varijantu“ sam Steiner 1913. godine nazvao „antropozofija“. Naziv je sastavljen od grčkih riječi „ánthropos“ i „sofía“ koje znače čovjek i mudrost. Teško je u ovome prostoru dati dovoljno kratak, ali i dovoljno jasan odgovor na sasvim razumljivo pitanje što je antropozofija, kad to ne uspijeva ni enciklopedijama i njihovim stručnjacima. Prema jednoj od njih, to „spiritualno-mistično učenje sadrži elemente kršćanstva i idealističke ‘’filozofije duha’’ s primjesama različitih mističnih učenja. Antropozofija naučava da je čovjek duhovno biće sa sposobnošću spoznaje višega, nadnaravnoga svijeta i dodira s duhovima. U početku je postojalo samo jedno duhovno biće koje se zgušnjavanjem i cijepanjem razvilo u svemirska tijela i čovjeka. Nema granice između stvorenoga i nestvorenoga svijeta, sve je jedno, a vrhunac razvitka predstavlja čovjekovo produhovljenje“.
Prema drugoj, „antropozofija je skup fantastičnih teorija o postanku čovjeka, o njegovom ‘’kozmičkom’’ položaju, vezama s bogom, duhovima, planetima itd. u kojemu se ukrštavaju elementi idealističke ‘’filozofije duha’’ s ostacima najrazličitijih mističnih predodžaba antike i srednjega vijeka (orfizam, pitagoreizam, neoplatonizam, gnosticizam, kabala, magija elemenata) s religioznim naučavanjima Istoka (mazdaizam, brahmanizam, budizam) i okultizmom svih oblika i pravaca (spiritizam, animalni magnetizam itd.)“.
Prema trećoj, koja je zaključak vrlo iscrpne analize i prikaza,“ kao nauka, antropozofija je panteizam koji uklanja svaku razliku između tvari i duha. Duhovno i duševno su samo profinjena agregatna stanja materije. Karma i reinkarnacija isključuju slobodnu volju i osobnu besmrtnost. Kao religija je sinkretizam gnostičko-manihejske , teozofske i kršćanske nauke, koja je u njoj posve iznakažena“.
Steiner je 1913. godine napustio teozofe i osnovao novo, Antropozofsko društvo. Potom je sa svojim pristašama i sljedbenicima u Dornachu u Švicarskoj osnovao i „visoku školu za duhovnu znanost“, tzv. Goetheanum. U njemu je do smrti napisao čitavu knjižnicu manjih i većih djela te održao mnoga predavanja kojima je nastojao antropozofske ideje širiti na sve strane: u medicinu, antropologiju, poljoprivredu, biodinamičku prehranu, arhitekturu, ples, školstvo, a u suradnji s jednim protestantskim župnikom, osnovao je i vjersku zajednicu koja ima obred sličan katoličkoj misi, ali bez katoličkoga Boga!! (Je li takva „misa“ bila održana 27. pr. mj. u kapeli u D. Kraljevcu?)

P.S. Sve to piše u knjigama i treba im vjerovati. No, u njima ne piše – a treba im također vjerovati – da se taj (samo po rođenju i ni po čemu drugomu) Donjomeđimurac nikad nije sjetio svoga rodnoga mjesta, ili barem nije to ničim pokazao. Njegovo rodno mjesto ne vraća mu istom mjerom - pokazuje to na različite, i ne baš jednostavne i jeftine načine, pa i dočekom „Rudolf Steiner-Expressa“ prije nekoliko dana. Kao čovjek koji o svemu zna samo ono što mu mediji serviraju, slažem se s tim da strancima ovdje treba govoriti o ovome kraju, ali ne i s tim da se domaćinima ne veli zašto, zbog koga ili čega su ti stranci došli ovamo. A toga u čitanim, viđenim i slušanim najavama i izvještajima nisam našao. Bit će mi drago ako ova „sitnica“ ispuni tu prazninu.