SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Koliko će god sutrašnji šesti dan mjeseca travnja biti „napet“ u političkom, stranačkom, društvenom, gospodarskom, za pojedince i u još kojem smislu, teško je zamisliti kako je bilo toga istoga dana tisuću devetsto četrdeset i prve godine, koju još vrlo malo ljudi pamti. Doduše, bila je nedjelja i to ne kakva ili koja god nego Cvjetnica, početak Velikoga tjedna koji završava najvećim blagdanom za sav kršćanski svijet – Uskrsom. No, ono, ljudskim očima gledano, najvažnije što se toga dana dogodilo nema nikakve veze s vjerom i blagdanima, a bilo je još jedna od velikih prekretnica u povijesti našega naroda, a i ovoga kraja. Nije nastalo samo od sebe, pa vrijedi pogledati i ono što se dogodilo prethodno.
Za razliku od mišljenja da je to bilo „na početku Drugog svjetskog rata“, treba reći da je taj rat već dobro ušao u drugu četvrtinu svojega petipolgodišnjega trajanja – počeo je 1. rujna 1939. – i još uvijek bio u fazi kad je njegov idejni, ideološki i stvarni začetnik vidio pred sobom samo pobjede i sanjao kako će kao bogomdani „nadčovjek“ zavladati čitavim svijetom. Narode i države pokoravao je „milom ili silom“: ili njihovim dobrovoljnim pristupanjem tzv. Trojnom paktu odnosno Osovini Berlin-Rim-Tokio, ili „Blitzkriegom“ koji je dotad svagdje dobro funkcionirao.
Tadašnja Kraljevina Jugoslavija – već šest godina nije imala kralja nego tročlano Kraljevsko namjesništvo, a vlade su joj se mijenjale kao na tekućoj vrpci – bila je razdirana unutrašnjim problemima koji su izvirali ponajviše iz hegemonizma u višenacionalnoj državi. Usporedno s tim, bila je svjesna opasnosti koja joj prijeti izvana, ali je malo marila i još manje činila za obranu u slučaju da joj zatreba. Ipak je već od kraja 1940. godine pozivala „rezerviste“ na vojne vježbe koje su zapravo bile i tiha mobilizacija.
U isto vrijeme i političke prilike oko Jugoslavije toliko su se zaoštrile da je njezin vrh, u nastojanju da sačuva državu i izbjegne rat u kojemu nije imala nikakvih izgleda, smatrao jedino mogućim pristupiti Trojnom paktu. No, čim se to saznalo, pod lozinkom „Bolje rat nego pakt – bolje grob nego rob!“ i sličnima, ponajprije u Beogradu, a i drugdje, počele su žestoke demonstracije koje su završile obaranjem ne samo Vlade nego i Namjesništva, proglašenjem maloljetnoga prjestolonasljednika kraljem, postavljanjem nove vlade i otkazom pristupa Osovini.
Za drugu stranu to je bio dovoljan „casus belli – povod za rat“ koji je Veliki Njemački Reich, premda u velikim pripremama za napad na Sovjetski Savez, u najkraćem mogućem roku pretvorio u krutu stvarnost. Upravo spomenutoga 6. travnja iste 1941. u ranim jutarnjim satima zračni napad na Beograd značio je početak rata u državi iz koje su odmah kidnuli kralj i vlada, a vojska joj se razbježala i prije nego se sukobila s neprijateljem. U takvim okolnostima kapitulacija Jugoslavije poslije samo jedanaest dana, 17 travnja, značila je potpis na plan o njezinu raspadu i podjeli u kojoj su sudjelovali Talijani, Mađari i Bugari.
Razumije se, sve to nije moglo biti bez odjeka, pa i posljedica u Međimurju. Samo rijetki posjednici radio-prijemnika, pa i oni samo slučajno mogli su odmah saznati za početakrata, ali vijest se mogla širiti u najboljem slučaju tek kad su ljudi s „pušlekima“ i „puškicami“ od cvijeća krenuli „k velki meši“ koja je toga dana trajala dobar dio prijepodneva. U Čakovcu se čulo nekakvo „šuškanje“ među susjedima, rođacima i znancima, ali malo tko je „povezivao prave konce“ sve dok se usred mise, oko pola deset, nisu začuli avioni u niskome letu i nekoliko oštrih rafala. Jasno: nitko nije znao ništa, ali svi su odmah „znali sve“, pa je u prepunoj crkvi nastala panika i zapomaganje kao da je to bio napad ne samo na crkvu nego i u samoj crkvi. Teško je zamisliti kako je u onoj stisci netko uopće uspio iz crkve izići na nevelika vrata i da se nikomu nije ništa ozbiljnije dogodilo, a tek se u trku kući uspjelo saznati da su bili napadnuti željeznički kolodvor i vojarna. Oni pak koji su „išče za mađarije“ stekli neko ratno iskustvo znali su da „je tre lese širom ‘tpreti“ kako bi vojska u „šturmu“ mogla proći, jer ako naiđe na takvu zapreku, odmah će znati da je tamo neprijatelj i „jaj-si-ga onda oni hiži!“
Ipak osim nagloga odlaska vojske i žandarmerije, koja je iza sebe porušila mostove na Muri i Dravi, nikakvoga „šturma“ nije bilo niti su napadi bili ponovljeni. Mjesta i ulice bile su prazne, samo su ljudi, stojeći svaki kod svoje „lese“ i dovikujući se s onima preko ceste ili kod susjedne kuće, razglabali „kaj bu če bu, a mortik i ne bu“ i više nagađali nego znali što se gdje zapravo događa. Tu se naime ništa više nije događalo osim što se grupa uglednih građana okupila na ulazu u Čakovec kod bolnice i tu čekala Nijemce da im kaže kako je Čakovec „otvoreni grad“ u kojemu im ne prijeti nikakva opasnost pa ga ne treba oružjem napadati i osvajati.
No, svaki strah bio je suvišan jer tek sutradan, u ponedjeljak popodne, pojavila su se samo dva motocikla s prikolicama i šestoricom vojnika od kojih su samo dvojica imala oružje spremno za upotrebu. Kroz naselja od Murskoga Središča vjerojatno su samo projurili, a u Čakovcu njihov zapovjednik poručnik kratko je odgovorio na pozdrav i rekao da Jugoslavije više nema, a taj kraj ući će u državu koja će obuhvatiti cijelo povijesno i narodnosno hrvatsko područje. Sve je to bilo ponovljeno na trgu ispred crkve gdje se već okupilo više svijeta koji je izjavu s veseljem dočekao i shvatio kao već gotovu činjenicu. I nije imao krivo jer nova hrvatska država već je sutradan sasvim normalno funkcionirala pod vodstvom ljekarnika Teodora Košaka i nekolicine relativno mlađih ljudi. Jesu li oni već bili „ustaše“ ili su im prišli kad je Pavelić došao na čelo te države – on je, nakon duže neizvjesnosti, u Zagreb došao tek tri dana pošto je Vladko Maček 10. travnja 1941. proglasio Hrvatsku samostalnom i nezavisnom državom! – to uopće nije važno. Činjenica je naime da je ta država, koja će tek kasnije dobiti opće poznato ime, svoje prve dane postojanja provesti baš tu, u Međimurju.

P.S. Zbog čestih i nepredvidivih promjena vremena, mjesec travanj, „po starinski april“, od davnine je bio smatran nestalnim, prevrtljivim i varljivim mjesecom. Nisu stari ljudi baš bez razloga prvi dan u tome mjesecu iskoristili da se našale i s onima s kojima inače nije bilo šale. Za djecu vječna tema bilo je „Cipela ti je odvezana!“ i „Šlic ti je otkopčan!“ za dječake, odnosno „Špangu si s kečke zgubila!“ Obično se na prvo takvo upozorenje „nasjelo“, ali nakon početne ljutnje „štos“ se dalje nastojao prodavati ne toliko zbog zabave koliko zbog želje pojedinca da sam sebi dokaže kako nije bio samo prevaren, nego je nekoga i prevario – da bude ravnoteža na vagi samoponosa.
U nezaboravnoj mi je uspomeni ostao slučaj iz davnog-davnog drugog razreda „pučke“ škole. Učitelj nam je bio postariji gospodin, vjerojatno pun gihta, možda zato natprosječno strog (ali pravedan!) i tako ozbiljan da ne pamtim da bi se „zdravo“ nasmijao – osim jednom. Ušao je u razred, mi smo ga čekali stojeći u tišini kako je bio red, kad se jedan od nas osmjeli: „Gospodine učitelju, oprostite, cipela vam je razvezana!“ Zastao je, pogledao dolje, pa produžio do stolca iza katedre, sjeo, zadigao nogavicu i trgnuo se, pa ponovo pogledao. Uvjerivši se da mu je cipela u redu, bez riječi se na stolcu okrenuo, izvukao ladicu ispod stola i izvadio svima dobro poznatu „trstiku“ i zapitao: „Tko je to rekao?“ Mi protrnuli, a dotični se javi već sa suzama i drhtavim glasom – znalo se dobro: s njegovom trstikom nema šale. „Zašto, kad nije?“ i već je šibom dao znak da mu priđe. Mali je već nagonski sakrio dlanove pod nadlaktice ali je smogao snage i promucao: „Oprostite, danas je prvi april!“ – „Što? Što si rekao?“ – „… prvi april!“ jedva se čulo premda je već bio kod katedre. Učitelj je već držao trstiku spremnu za prvi udarac – nikad nije bio jedan sam – ali je zastao, odložio šibu, otvorio veliku knjigu, provjerio, očito mu nije bilo lako odlučiti što će dalje, a onda su mu veliki brkovi zadrhtali i ispod njih pokazao se ne smiješak nego pravi smijeh. „A jesi me fkanil – ti prvi i jedini! Naj ti bu!“ i gurne šibu u ladicu. Učenik još u suzama pođe na mjesto, ali ga učitelj zovne „Čekaj!“ Posegne rukom u džep, izvadi bombom i pruži mu ga: „Na, zaslužil si si! I za kuražu i za strah!“
Je li vrijedno sjećanja?
Mnogo kasnije našalio sam se tako s jednim kolegom – smrtno se uvrijedio, do danas mi nije oprostio i to otvoreno pokazuje. Je li vrijedno zaborava? Ali kad čovjek ima glavu da nešto i pamti – često i ono što ne bi trebalo.
Zato sami to ispričao poslije „prvoga aprila“. Da nekoga ne podsjetim!¨