SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Vlast buduće hrvatske države, organizirana u Međimurju tri dana prije nego je uopće hrvatski narodni vođa Vladko Maček 10. travnja 1941. u Zagrebu proglasio uspostavljanje samostalnosti i nezavisnosti te države a i dalje se nije znalo tko će je i kako voditi – Maček nije htio u okolnostima ovisnima isključivo o stranoj sili i još k tomu takvoj kakva je bila, a dotad ne previše poznat i na brzinu s Liparskih otoka doveden emigrant Ante Pavelić još je tri dana morao čekati dopuštenje te iste sile da smije ući (13. travnja 1941.) u „svoju“ nezavisnu državu i preuzeti vlast u njoj – ta dakle hrvatska vlast, uspostavljena u hrvatskom Čakovcu već 7. travnja iste 1941., nije dugo trajala. Premda je bila funkcionalna i efikasna, što se najbolje vidi po redu i miru koji su vladali u čitavome Međimurju, neočekivano je bila prekinuta prije nego se mogla sasvim uklopiti u novi hrvatski državni poredak.
Svi povijesni prikazi te nove prekretnice u povijesti ovoga kraja govore o nezadovoljstvu hrvatskom vlašću „nekoliko usijanih glava, židova i njihovih najvećih prijatelja“, kako jedan suvremeni zapis spominje ovdašnje „mađarone“. Manje je važno jesu li se oni poslije 1918. godine pritajili, ili pak je netko/nešto sa zakašnjenjem probudilo njihovo „mađarstvo“; važno je samo da su već neposredno prije početka Drugoga svjetskoga rata počeli iznenada ali ozbiljno „dizati glave“ i tražiti neka svoja „manjinska“ prava kao, na primjer, školu na mađarskom jeziku i slično. Njihov postupak u novim okolnostima opisuje se dvojako. Prema jednome zapisu nekolicina njih „u dva ili tri auta pošli su preko Mure u Mađarsku, zamolili tamo Mađare, da dođu oni mjesto Hrvata u Međimurje, da tobože načine red koji – tobože – ustaše ne bi mogli načiniti.“ Naivnost takvoga razloga potvrđuje nastavak toga opisa prema kojemu su ti mađaroni Mađare u Velikoj Kaniži „uvjerili također da su ovdje sâmi Mađari, koji će ih oduševljeno primiti“ – kao da oni s one strane Mure nisu znali pravo stanje stvari ovdje!
Prema drugoj „povijesnoj“ inačici „mađaroni su u Budimpeštu poslali tri svoje delegacije , dvije iz Čakovca i jednu iz Preloga, kako bi uvjerili vladu i vojne krugove da mađarska vojska okupira Međimurje. Pregovori [!] su bili uspješni“ – kao da ni ta vlada ni ti vojni krugovi nisu znali kako je i zašto prije dvadeset godina taj njihov „dragulj ispao“ iz krune sv. Stjepana, pa su sada „milostivo“ pristali „pregovarati“ s nekoliko tamošnjih „nezadovoljnika“!
Nema ni smisla ni potrebe opovrgavati ono što se – ne samo možda, nego i vjerojatno – uistinu dogodilo, no to je u najboljem slučaju moglo biti samo povod i izlika za ono što je slijedilo. Pravi razlog dobro su znali i vlada i vojni krugovi u Budimpešti, jednako kao svi Mađari po čitavome svijetu. Svi su oni, naime, više od dvadeset godina bili odgajani u duhu izričitog, otvorenog i oštrog protivljenja poretku koji je u Europi bio uspostavljen tzv. Versailleskim ugovorima poslije Prvoga svjetskoga rata, u ovome slučaju Trianonskim ugovorom o miru. Mađarske su državne vlasti bile prisiljene formalno ga potpisati 4. lipnja 1920., ali ga stvarno nikad nisu priznale. Ne može se a ni ne treba se skrivati činjenica da je upravo državni vrh – ako možda i ne sam pustio u javnost, onda svakako – znao, ne sprečavao i time podržavao krilatice poput ove najkraće „Nem, nem,soha! – Ne, ne, nikad!“ Treba znati mnogo više od samo dviju najjednostavnijih riječi mađarskoga jezika da bi se razumjelo kako je to zapravo značilo „Ne, nikada nećemo priznati trianonsko komadanje Mađarske, one koja se proteže od Karpata do Jadrana !“ Bilo je i drugih, drugačijih, ali s istim smislom i značenjem, na primjer „Csonka Magyarország nem ország – egész Magyarország mennyország! – Krnja Mađarska nije država, čitava [od Karpata do Jadrana] Mađarska je raj!“ Kao što su prije 1918. godine u hrvatskim obiteljima Međimurja molitve završavale sa „Slava Ocu … Amen! Ja pak sem (mali/a) Horvat/ica!“, tako se poslije 1918. u Mađarskoj molilo „Hiszem egy Istenben, …, hiszem egy nagy Magyarországban! – Vjerujem u jednoga Boga, …, vjerujem u jednu veliku Mađarsku!“ Takve i slične lozinke na plakatima i letcima, u zaglavljima novina, na naslovnim stranicama školskih udžbenika i svagdje drugdje dugo su se upravo nametale svima i svakomu, a sigurno nisu bile zaboravljene ni nakon desetak-petnaestak godina kad je njihovo isticanje pomalo počelo jenjavati.
U takvim okolnostima bio je sa „simpatijama“ primljen Hitlerov službeni raskid s „Versaillesom“ i istup iz Društva naroda, pogotovo kad je to prošlo bez ikakvih loših posljedica za njega, odnosno za njegov Treći Reich. Iako sama Mađarska nije pristupila Trojnom paktu, „iredenta“ u njoj očito se nadala i čekala da iz svega što se događalo izvuče što veću korist za sebe. To najbolje pokazuje činjenica da je 11. travnja 1941. – pet dana poslije njemačkoga napada na Jugoslaviju i zapravo njezina raspada, nestanka ili kako će se god to nazvati – mađarska vojska zaposjela Vojvodinu, to jest krajeve sjeverno od Drave i Dunava na sjeveroistoku te bivše države. Budući da su na brzinu skrojeni Hitlerovi planovi predviđali objedinjavanje hrvatskih krajeva u novostvorenoj hrvatskoj državi, postojala je nada da će se predtrianonska granica na Dravi moći uspostaviti i tamo gdje se hrvatski nacionalni interesi nisu slagali s mađarskim „povijesnim pravom“ na Međimurje i Prekmurje. Stoga su spomenuti zahtjevi i „pregovori“ iz Međimurja bili samo „prilog za juhu koja se već dobro kuhala“ bez znanja Međimuraca. Dokaz za to pružit će slučaj s općinama Štrigova i Raskrižje koje u to vrijeme „nisu bile“ u Međimurju.
Tako su dijelovi 17. pješačkog puka mađarske vojske 16. travnja 1941. rano ujutro kod Letine i Kotoribe prešli Muru i u popodnevnim satima, već očito umorni od pješačenja, ušli u Čakovec. „Ljudi su to čudno gledali, ali se sili suprotstaviti nisu mogli,“ kaže jedan suvremeni zapis. Budući da za to nije bilo nikakve najave, „onaj čas zapravo još narod nije ni znao o čemu se radi! To se saznalo tek kasnije, kad se ti Mađari unatoč protesta Hrvatske vlade nisu više dali maknuti iz ovog našeg najčišćeg dijela Hrvatske Države.“

P.S. Da ta mađarska vojska nije došla samo na brzinu i „napamet“, kako sugeriraju nesumnjivo istinite priče o „delegacijama“ i „pregovorima“ mađarona s mađarskim vlastima, pokazuje i činjenica da ta vojska nije jednostavno zauzela Međimurje sjeverno od Drave i na njoj uspostavila granicu prema Hrvatskoj. Zbog ćudljivih promjena toka Drave u bližoj i daljoj prošlosti, dogodilo se da se međimurski Legrad našao na desnoj, južnoj ili hrvatskoj obali te rijeke, a „horvatska“ sela Novo Selo (danas „na Dravi“) i Šandorovec te još neki lokaliteti došli su na njenu lijevu, sjevernu ili međimursku stranu. No, kako je mađarska vojska zaposjela Legrad preko Drave, tako je poštivala pripadnost Novoga Sela i Šandorovca Hrvatskoj!! Očito i putevi politike znaju biti nepredvidivi, a u ovome slučaju za mnoge je bila i sreća što je bilo tako!!