SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Prethodne dvije „Sitnice“ podsjetile su nas na ono što nam se dogodilo u danima neposredno oko blagdana Uskrsa, ali onoga prije ravnih sedamdeset godina. Tada je, ponovimo ukratko, na početku Velikoga tjedna ili uoči toga velikoga blagdana upravo ovdje, u Čakovcu i Međimurju, započela živjeti i postojati – tako se barem u prvo vrijeme mislilo i nadalo se – samostalna, slobodna i nezavisna hrvatska država o kojoj su bezbrojna pokoljenja Hrvata pod tuđinskom vlašću stoljećima sanjala i željela je. Nju će tek tri dana kasnije, na Veliki četvrtak u Zagrebu službeno proglasiti „narodni vođa“ Vladko Maček, a vlast u njoj tek u Uskrsnu srijedu (16. travnja 1941.) preuzeti vođa „Ustaškoga pokreta“ i „poglavnik“ Ante Pavelić koji je s grupom svojih političkih istomišljenika od 1929. godine bio u izbjeglištvu, posljednjih godina na talijanskim Liparskim otocima u Sredozemnome moru. Razumije se, nitko nije znao kakva će biti ta vlast te što će i kako uskoro biti s tom državom i u njoj - poslije dugih desetljeća tuđe diktature svi su imali pravo čekati i nadati se samo dobromu i još boljemu. Nije suvišno spomenuti da je novu hrvatsku državu prva priznala ona koja je Hrvatima tijekom stoljeća uskraćivala pravo na punu državnost – bila je to Mađarska, već četvrt stoljeća kraljevina bez kralja.
„Igrom slučaja“ – tako se to govori, ali u ovome slučaju to nije bio „slučaj“ – istoga dana kad je hrvatski poglavnik Ante Pavelić položio prisegu da će, među ostalim, braniti i čuvati svoju državu u njenom punom opsegu, o kojemu teško da je mogao i sanjati, i Mađarska je ostvarila svoj dvadeset godina sanjan san. Bez obzira na svoj potpis na tzv. „Trianonskom ugovoru o miru“ kojim se obvezala poštivati granice sa susjednim državama određene joj poslije Prvoga svjetskoga rata, njena je vojska bez ikakve najave – barem se za nju dosad ne zna – 16. travnja 1941. zaposjela Međimurje. Najprije pod izlikom da će tu „održavati mir i red“ koji u proteklih desetak dana nije bio ničim ugrožen, a onda malo-pomalo: najprije vojnička uprava, pa građanska uprava, pa na kraju aneksija.
Tako se te godine dogodio još jedan paradoks: Veliki tjedan – tjedan tuge i suosjećanja s patnikom Kristom – bio je obasjan uspostavljanjem vlastite nacionalne države, a na Uskrsni tjedan – tjedan radosti i slavlja zbog Kristove pobjede nad smrću – pala je sjena odvajanja ovoga kraja od te, upravo tu započete vlastite nacionalne države. Doduše, ta država nije nikad, do kraja svoga postojanja, priznala to odvajanje Međimurja od svoga korpusa, ali isto tako nije nikad i ništa stvarno učinila da to odvajanje dokrajči i prekine.
Sedamdeset godina poslije svega toga evo nas opet u Velikome tjednu, u danima neposredno prije Uskrsa, najvećega i najstarijega blagdana za sav kršćanski svijet kojemu i Hrvati već četrnaest stoljeća pripadaju. Budući da je to tzv „pomični blagdan“ – ne slavi se, naime, određenoga, istoga dana po kalendaru, nego se pomiče unutar određenoga vremena, čak dužega od mjesec dana, i to tako da se upravo po njemu ostali takvi ravnaju – ove se godine dogodilo da Uskrs padne na sam kraj toga vremena, točnije na pretposljednji mogući dan, pa mnogi ljudi, naviknuti da Uskrs bude najčešće u prvoj polovici travnja, pitaju zašto je proljetos tako kasno. Odgovor i jest jednostavan, ali i nije jednostavan.
Za Uskrs ili Vazam, u kajkavskim krajevima Vuzem, a po službenoj nomenklaturi Katoličke crkve za Nedjelju uskrsnuća Gospodinova, treba reći da njime svi kršćani slave spomen na Kristovo uskrsnuće koje je temelj kršćanske vjere. U rano kršćansko doba taj se događaj slavio svake nedjelje kod redovitoga okupljanja vjerničke zajednice. Tek od sredine drugoga stoljeća počelo se to uskrsnuće slaviti jedanput godišnje, ali je datum slavljenja dugo bio sporan i izazvao je dosta teških razmirica. Tradicija crkava u Maloj Aziji u drugome stoljeću bila je za 14. dan „nisana“, prvoga mjeseca židovske vjerske i sedmoga mjeseca njihove građanske godine. Toga dana židovi slave Pashu na spomen davnoga izlaska iz egipatskoga ropstva, a upravo uz taj blagdan sva četiri evanđelja vežu Isusovu muku i smrt, a potom i uskrsnuće. Nasuprot tome, rimska i zapadna tradicija bila je za nedjelju nakon toga datuma, vjerojatno zato što se sve događalo tek pošto je Isus na posljednjoj večeri već proslavio Pashu. Velike poteškoće kod izračunavanja pravoga datuma zadavala je i činjenica što se židovska vjerska, lunarna godina nije podudarala s građanskom, solarnom godinom. Velike razlike i razmimoilaženja bili su ipak usklađeni na prvom ekumenskom saboru koji je počeo 20. svibnja 325. u Niceji. Na njemu je bilo zaključeno da se Uskrs slavi prve nedjelje poslije prvog uštapa ili punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevice (ekvinokcija), a to može biti između 21. ožujka i 25. travnja. Točno izračunavanje pravoga dana bilo je povjereno astronomima u Aleksandriji.
Mnogo kasnije, u srednjem vijeku u Europi bile su sastavljene različite tablice za vrlo složeno izračunavanje točnoga datuma za Uskrs, a da se vidi kako je to bio složen posao, dovoljno je spomenuti da su se, osim izravnoga promatranja stanja na nebu, u obzir morali uzeti zv. „zlatni broj“, „epakta“ i „nedjeljno slovo“. Stvar je postala još složenijom nakon spoznaje da tzv. „julijanski“ kalendar kasni za stanjem na nebu, a istočne crkve na čelu s pravoslavljem nisu prihvatile reformiran „gregorijanski“ kalendar. Zbog toga se nerijetko događa da „zapadnjaci“ i „istočnjaci“ isti blagdan slave u dva različita, međusobno prilično udaljena dana. Neće biti nezanimljivo spomenuti da je na tlu crkvenoga Zapada nastalo mišljenje, pa onda i vjerovanje te odgovarajuća uzrečica koja govori da će u godini u kojoj Uskrs bude na blagdan sv. Marka – 25. travnja, posljednji mogući dan za Uskrs – zavladati tako veliko zlo da će čitav svijet jaukati. To se događa rijetko, ali – događa se: posljednji put 1944. pretposljednje godine Drugoga svjetskoga rata! Treba li svijetu veće zlo??

P.S. Uz uskrsne blagdane od davnine su u Međimurju vezani neki narodni običaji od kojih većina već nestala, a drugi su na najboljem putu da im se to dogodi. Među takvima je „masovno“ bijeljenje ili krečenje seoskih kuća u preduskrsno vrijeme. Ako je ikako bilo moguće, u Velikom tjednu nije se radilo u polju, a svakako se u posljednja tri dana zemlja nije dirala. Takav je i običaj, gotovo pravilo da se na „Fašnik“ ukloni posuđe u kojemu se inače pripremalo jelo s mašću. Ono će doći u funkciju opet kad prođu korizmeni post i nemrs, a to znači tek za „vuzmeni zajtrek“ s blagoslovljenim jelom. To pak je bilo suho meso, kobasica, „špek“, jaja, kruh, sol, hren i „bidra“ - toga je bilo toliko da se čitav uskrsni tjedan jelo pomalo, a svakako se nešto sačuvalo i za „Mali Vuzem“ ili Bijelu nedjelju. Ljuske blagoslovljenih jaja posipale su se oko kuće ili dvorišta kao obrana od „coprnica“. Sama uskrsna nedjelja bila je „tak velki svetek“ da se, osim u crkvu, nije išlo nikamo. Kako su posljednja tri dana i domaće životinje barem malo osjetile post, tako su u one na Uskrs uživale u obilju. Djeca su uživala u pisanicama i jedva čekala ponedjeljak, kad su mogla početi tuckati se jajima, pa čije je napuklo, mijenjalo je vlasnika! Što je najzanimljivije, te i druge uskrsne običaje poštivali su i oni za koje se znalo, a i sami su se time „hvalili“, da „do vere i popov nikaj ne držiju“!
Moglo bi se još , ali bolje je – Sretan vam Uskrs.