SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Dok ovo pišem, još nije poznato kako će općenito u Hrvatskoj, a posebno u Čakovcu, biti obilježena 340-godišnjica nesretne pogibije Petra Zrinskoga i šurjaka mu Frana Krste Frankopana za kojima su onda manje-više „potiho“ nestali mnogi njihovi znani i neznani istomišljenici, a da se o potomcima Zrinskih i ne govori. Dovoljno je poznato kako su i zašto ta dvojica hrvatskih velikaša na prevaru bili domamljeni u Beč i potom kao veleizdajnici osuđeni te 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu javno smaknuti, a zna se i kako je puna dva i pol stoljeća čak i samo spominjanje njihova imena bilo smatrano kao „zločin uvrede veličanstva“, pa je bilo pametnije šutjeti o njima, što se i činilo. (Turisti iz Austrije i danas se znaju čuditi kad čuju i vide da su tim „veleizdajnicima“ kod nas podignuti spomenici i da se štuju kao narodni junaci i mučenici.)
Tek poslije propasti velike Monarhije pod carsko-kraljevskom krunom, potiho zvane i „tamnica naroda“ – eh, da je u našoj povijesti bila jedina! – tj. poslije Prvoga svjetskoga rata, smjelo im se javno priznati junaštvo i mučeništvo za našu narodnu stvar te spomen na njih proslaviti javnim manifestacijama. Tako je i prije devet desetljeća u Čakovcu bila organizirana proslava koju – ako ni zbog čega drugoga, onda zbog usporedbe – vrijedi uvrstiti u ove „Sitnice“. Evo što se o njoj zna:
Uoči subote 30. travnja 1921. „dobrotom g. generala Pešića“ došla je u Čakovec vojnička glazba i navečer odsvirala „mirozov“. Ujutro su ulice bile okićene zastavama a prozori cvijećem i zelenilom – ipak: „ima ih , koji još uvijek ne će da izvjese zastave , ali mi ih znamo, pa će se možda naći način …,“ zabilježile su i priprijetile stranački jasno obojene novine. U takvom ozračju i po lijepome vremenu okupilo se na tadašnjem Aleksandrovu (današnjem Kvaternikovu) trgu veliko mnoštvo ljudi svih dobi, zanimanja i položaja. U 9,30 sati krenula je „veličanstvena povorka uz zvukove glazbe“ sastavljena od sokolske konjice, vojničkoga pješaštva, sokola „u slikovitom postroju“ i njegova „pomlatka“, vatrogasaca, vojničkih časnika, predstavnika ureda i vlasti, športaša, učenika, građanstva i na kraju opet vojske ali ovdje konjaništva i „mitraljeskog odjeljenja“(!) – do lijepo okićenoga Staroga grada. Uz pucnjavu mužara i pjevanje učiteljskih pripravnika, tu je u unutrašnjem dvorištu odslužena misa zadušnica, a potom je kraljevski javni bilježnik „dr. I. Novak održao kratko ali dirljivo spomenslovo“ koje je zabilježeno i sačuvano, a gotovo u cjelini glasi:
„Na historijskom stojimo tlu, na historijski znamenitom tlu. Zidovi ovi, među kojima smo se danas sakupili, svjedoci su prvih čina, prvih koraka za naše narodno oslobođenje. Međutim zidovima sakupljali su se oni, koji su već prije 250 godina i te kako teško osjećali jaram tuđinski, koji je bio nametnut našem narodu i među tim zidovima vodili su se razgovori i pregovori, da naš narod treba da strese sa sebe jaram tuđinski i dođe do svog oslobođenja. Ako i nije narodna sloboda i oslobođenje bilo zamišljeno u ovom obliku kako smo to mi danas postigli, ipak nam valja ovdje tražiti zametak naše borbe za oslobođenje.
U historiji ništa se ne događa bez uzroka. Ni Zrinski ni Frankopan nisu svoje glave izgubili – bez uzroka. Danas, kad su ostvareni oni ideali, za kojima su oni težili, što više, kad je ostvareno mnogo više, nego što su oni i zamišljali, danas svi znademo, da su njihove prve žrtve bile nužne, da se naše narodno oslobođenje ostvari u ovoj formi, kao što se ostvarilo. Jer, s njihovom žrtvom počimlje novo razdoblje za historiju našeg narodnog oslobođenja, jer upravo njihova žrtva podržavala je budnom svijest našeg naroda, da njegovo oslobođenje nikada ne može doći s onih strana, gdje su pogubili njegove najbolje sinove, nikada ne može doći od one dinastije, čija politika išla je za posvemašnjim uništenjem naših naroda i njegovih prvaka, kako to pokazuje sudbina cijele obitelji nekadanjih gospodara ovoga grada. I da žrtva ovih prvih mučenika za narodno oslobođenje nije bila uzaludna, to danas osjeća i vidi svaki dobar sin naše velike i oslobođene domovine.“
Spominjući i neke druge sudionike u „Zrinsko-frankopanskoj uroti“, i one iz drugih naroda koji su kasnije dijelili sudbinu hrvatskih velikaša, dr. Ivan Novak jasno je usporedio taj događaj iz poodavne prošlosti s onim što su „naši narodi“ uspjeli izboriti i postići tek nedavno, poslije Prvoga svjetskoga, im potom završio:
„Nisam namjerice opisivao strašne tragedije, koja se dogodila prije 250 godina s prvacima naše narodne borbe, a to zato ne, jer sam uvjeren da to svaki od vas i te kako dobro priznaje. (!) No istaknuo sam neke momente da upozorim na prve početke velike borbe za naše narodno oslobođenje i ujedinjenje i to upravo ovdje, odakle su Zrinski i Frankopan pošli na svoj vječni put, odakle se nikad više vratili nisu, a taj njihov put, koji je njima donio mučeničku smrt, pomogao je nam da dođemo do svoje narodne slobode. I zato upravo mi ovdje u Čakovcu imamo mnogo razloga , da iz godine u godinu osvježujemo uspomenu na prve borbe za narodno ujedinjenje i da im s bolom i ponosom u duši kličemo: Slava, slava, slava!“
Svečanost je završila „paradnim mimohodom“ vojske i sokolaša. Za današnja shvaćanja nedostaje barem „domjenak“, ako ne i opće narodno veselje, ali u ovome slučaju ta „sitnica“ očito „ne čini povijest“.

P.S. Najprije onima koji su primijetili pogrješku i upozorili me na nju, a onda i onima koji znaju mađarski, moram se ispričati zbog jednoga citata u „Sitnici“ objavljenoj prije dva tjedna, 12. ovoga mjeseca. Citirajući napamet i onda ga skraćujući, napisao sam „Hiszem egy Istenben, … Hiszem nagy Magyarországban!“, što je malo pogrješno i malo netočno. Čitav citat glasi: „Hiszek egy Istenben, hiszek egy hazában, hiszek egy isteni örök igazságban, hiszek Magyarország feltámadásában! Amen.“ Ili u prijevodu: „Vjerujem u jednoga Boga, vjerujem u jednu domovinu, vjerujem u jednu božju vječnu pravdu, vjerujem u uskrsnuće Mađarske, Amen.“ Razumije se, one Mađarske od Karpata do Jadrana.
Zahvaljujem i za izvornu pučkoškolsku učeničku knjižicu – „Népiskolai értesítő könyvecske“, nazvanu „ertešica“ – za školske godine od 1941. do 1944., koja također potvrđuje da su takve lozinke godinama bile isticane na svim mogućim mjestima i tako podržavale duh i želju za vraćanje na negdašnje. Nehotične pogrješke očito ne mijenjaju smisao mojega teksta, a taj je: tadašnje mađarske vlasti sasvim sigurno nisu mirno gledale – i inače, a kamoli u travnju 1941.! – što se s Jugoslavijom i u njoj (već bivšoj) događalo. Njen raspad bio je za njih znak da više nema „Trianona“ s kojim se ionako nikad nisu pomirile, osnivanje nove hrvatske države bilo je potvrda toga znaka, a kad je u njoj napokon Pavelić došao na vlast, zaposjedanje Međimurja moglo je biti ne samo vraćanje na „staro“ prije Trianona nego i „naplata“ za usluge učinjene ustašama u izbjegličkom logoru u Janka-puszti. Sve je dakle bilo mnogo složenije i ozbiljnije od delegacije nekolicine međimurskih „mađarona“ u Veliku Kanižu, pa makar i u Budimpeštu!

P.P.S. Slučajno ili ne, poštanska marka od 3,10 kuna za najčešće pošiljke – „obična“ pisma – ima napis „Međimurje“ i lijep, vrlo uočljiv likovni motiv s narodne rukotvorine iz ovoga kraja. Ne mogu ne upozoriti na takvu promidžbu ovoga kraja i Hrvatskoj pošti ne zahvaliti za nju!