SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Šezdeset peta godišnjica nečega, nekog događaja, nije ni u kojem smislu dovoljno okrugla da bi mogla biti smatrana i slavljena kao nekakav jubilej. Ipak mislim da vrijedi među ove „sitnice“ – mnogi ne znaju za njih, a od onih koji znaju, za nekoga spadaju, za nekoga ne spadaju u povijest – ubrojiti i tzv. „agrarnu reformu“ odmah poslije Drugoga svjetskoga rata. Zanimljivo je, možda i znakovito: odmah poslije Prvoga svjetskoga rata, prije devedesetak godina, također je bila provedena agrarna reforma; tada su po revolucionarnom načelu „Zemlja seljacima!“ zemljoradnici dobili veleposjedničku zemlju koju su (ponekad samo) namjeravali obrađivati za sebe kao njeni vlasnici. Druga agrarna reforma, o kojoj je ovdje riječ, bila je zapravo paralela, usporednica za reformu po revolucionarnom, proleterskom načelu „Tvornice radnicima!“ u smislu da onaj tko radi, proizvodi, „ima pravo“ tj. mora biti (kolektivni!) vlasnik „sredstava za proizvodnju“. Budući da i zemlja, njeno tlo, spada među tako shvaćena „sredstva za proizvodnju“ (hrane, ali i drugoga), zakonom je bilo propisano da „inokosni“ zemljoposjed – posebnička, privatnička seljačka imovina, za razliku od kolektivnoga, zadružnoga i sličnoga gospodarstva pod „državnom“, kasnije „društvenom kapom“ – nije smio biti veći od deset hektara, što je po domaće oko sedamnaest rali ili jutara; višak se oduzimao i davao onima koji nisu imali toliko nego znatno manje ili ništa, a bili su spremni obrađivati.
Različite povijesne okolnosti dovele su tijekom dugoga vremena do toga da su vjerski, crkveni subjekti – župe, samostani, crkve, kapele, ustanove, organizacije, čak i pojedina javna raspela i pilovi – došli u posjed manje ili veće „nekretnine“: jednom jedne ovdje ovako i za ovo, drugi put druge ondje onako i za ono, pa se ponekad i ponegdje skupilo i dosta toga, utoliko više što su „crkveni“ ljudi morali time dobro gospodariti upravo zato što nije bilo njihovo. Na području Čakovca dogodilo se da su bila dva takva „subjekta“: od davnine župa sv. Mihovila Arkanđela u Mihovljanu i, od sredine XVII. stoljeća, franjevački samostan sv. Nikole Biskupa u samome trgovištu Čakovcu. Svaki je od njih s vremenom stekao nekretnine od kojih su se uzdržavali i vjerski objekti i ljudi koji su u njima i s njima živjeli te na njima radili.
Kad su potkraj XVIII. stoljeća, u okviru glasovitih reformi „cara-sakristana“ Josipa II., bile velike župe podijeljene na manje, i župna nepokretna imovina bila je dijeljena prema tomu u čijem je vlasništvu i na kojem je području nešto bilo. U Čakovcu se dogodilo obrnuto: samostan je sa svojom imovinom ostao to što je bio, a dotadašnja župa sa sjedištem u Mihovljanu, premda ne manja od onih koje su bile podijeljene, čitava i sa svom svojom imovinom – da se ne upuštamo ovdje u crkveno-pravne finese koje su i države, osim jedne, priznavale – pod novim titularom (sv. Nikola Biskup) bila je predana franjevcima na upravljanje. (I danas je tako: premda su formalno pod istim krovom, samostan i župa dva su subjekta; to se vidi i po tome što ingerencije nad samostanom i redovnicima u njemu ima [samo!] Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda – čestitam novom o. provincijalu, našemu Međimurcu, i upravi Provincije koji su bili izabrani upravo dok sam pisao prethodnu rečenicu! – a nad župom, župnikom i njegovim „kapelanima“, makar franjevcima, [samo!] Varaždinska biskupija i biskup koji joj je na čelu; i jedna i druga strana, tj. i Provincija i Biskupija, mogu to zajedništvo raskinuti kad god „požele“, a da se svjetovne vlasti u to ne mogu miješati.)
Tako je to bilo do „druge“ agrarne reforme koju su provodile državne vlasti nimalo sklone priznati takvu realnost u slučaju vjerskih institucija. Doduše, Zakon o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, donijet 24. studenoga 1945., predviđao je i dopuštao takvu mogućnost; što više, izričito je određivao da se kod utvrđivanja zemljišnoga maksimuma uzimaju u obzir i potrebe za održavanje i uzdržavanje povijesno znamenitih objekata i ustanova, što se bez sumnje moglo primijeniti kod većine međimurskih župa i vjerskih objekata. Posebno je tako bilo u slučaju samostana i župe u Čakovcu. Franjevci su se u tome smislu dokumentirano obratili nadležnim službama vlasti, a nesumnjivo najviša od njih, Komisija za vjerske poslove kod Predsjedništva Vlade NRH svoje mišljenje o tome izrazila je 29. travnja 1946. u dopisu Predsjedništvu Vlade:
„U Međimurju je svim rimokatoličkim župnicima priznat maksimum agrarni po zakonu, a u skladu s njihovim ispravnim političkim držanjem za vrijeme mađarske okupacije. Franjevački samostan u Čakovcu je u nacionalnoj borbi za očuvanje hrvatskog etničkog značaja Međimurja prema mađarskom presizanju napose u vrijeme trajanja mađarske okupacije za vrijeme ovog svjetskog rata odigrao važnu nacionalnu ulogu te se ispravno odnosio spram ciljeva NOB-a u tom kraju. I danas je taj samostan na istaknutoj graničnoj točci, gotovo jednako osjetljivoj kao što je to Istra.
Prilaže se izvještaj, koji je Franjevački samostan u Čakovcu podnio ovoj Komisiji u vezi s provođenjem agrarne reforme na njegovoj zemlji. Ova Komisija je mišljenja, da bi obzirom na naprijed istaknuto trebalo u zakonskim granicama izaći u susret molbi Franjevačkog samostana u Čakovcu i udovoljiti topoglednom njegovom traženju.“ (Sva isticanja – V.K.)
To i takvo mišljenje spomenute komisije u vrijeme koje je u Crkvi, vjeri, popovima i, naročito, fratrima vidjelo samo „reakciju“, „kontrarevolucinare“ i „narodne neprijatelje“, potpisao je njezin predsjednik i ministar bez portfelja dr. Svetozar Ritig, čovjek koji je nesumnjivo i tada znao što tvrdi, piše i potpisuje. No jedno je što je Zakon propisivao i omogućavao te što je neki ministar mislio i potpisao, a drugo je što je Okružna komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju u Varaždinu, „na terenu“, odlučila upravo na današnji dan prije šezdeset i pet godina, 3. svibnja 1946. Ipak: i jedno i drugo znak je vremena, ali samo – za pamćenje ili zaborav, pitanje je sad?!

P.S. Nekada davno, još kad „pučkoškolci“ nisu znali ni za fašizam, ni za komunizam, ni za kapitalizam i slične „stvari“, nego su uživali u svom skromnom, dobrim dijelom i siromašnom, ali sreće i zadovoljstva punom djetinjstvu, svake godine prvoga svibnja prije početka obuke ili nastave kitili su školsku ploču cvijećem – uglavnom jorgovanom, najlakše se ubirao i donosio – i ispisivali naivnu „parolu“ (ta riječ nije još postojala u njihovu rječniku!): „Danas je prvi maj, / molimo malo fraj! / Ako nam ne date malo fraj, / ne ćemo učiti cijeli maj!“
Posljedice takvoga zahtjeva bile su različite. Najčešće su ipak izazivale smiješak učitelj(ic)a, pa, ako je bilo moguće, razredi su izašli barem u školsko dvorište i držali sat nastave „u prirodi“. I ubrzo potom igra, dok si učitelji(ce) međusobno ne kažu nešto što je bilo tako važno da je potrajalo …
Sve je bilo dobro dok neki „Strogović“ među učitelji(ca)ma-ravnateljima-nadzornicima nije vidio pogrješku u napisu na ploči i zbog nje odustao od izlaska van. Koje pogrješke? Dugo je trebalo da pučkoškolci shvate kako tisuću devetsto i neke godine nije mogao biti „prvi maj“ – i Međimurci su 1919. godine „majuš“ iz Pešte zamijenili ne hrvatskim svibnjem nego „majem“ iz Beograda – jer i godinu prije toga bio je „maj“, pa tako i još prije toga, i još prije toga i tako tko zna kako unazad. Prema tomu „prvi maj“ bio je samo jednom nekada davno, a svake sljedeće godine bio „prvi (dan mjeseca) maja“ ili, kako bi hrvatski trebalo reći, „prvi svibnja“.
Ne može se poreći: imao je „Strogović“ pravo, samo – „ispravljati krivu Drinu“???