SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Kad bi netko negdje vidio osamnaesto slovo naše abecede – da ne bude zabune, to je „veliko M“ ili „malo m“ – ovako poredano u niz od tri slovna znaka kao „MMM“ ili kao „mmm“, tko zna na što bi ga to podsjetilo i čime bi urodilo odgonetavanje njihova značenja. Ni mnogi Čakovčani, sigurno čak i većina njih, ne bi se odmah snašli i otprve pogodili premda im se baš tako tri puta ponovljeno „M/m“ u različitim oblicima i kombinacijama već trideset osmi put, neprekidno od 1974. godine, u prvoj polovici svibnja nameće na različite načine i na različitim sredstvima tzv. „EPP-a“, ali u ovome slučaju ne „ekonomske“, nego kulturne propagande – koliko uspješne, drugo je pitanje.
U takvom, naime, sklopu ta slova podsjećaju i najavljuju da se u njihovu gradu održava tradicionalni Majski muzički memorijal, višednevna glazbena priredba na spomen i u čast hrvatskoga skladatelja Josipa Slavenskoga koji je kao Pepo Štolcer (ne Stolzer, kako mu neki podmeću!) bio rođen u jednoj od ovdašnjih obrtničkih, pekarskih obitelji 11. svibnja 1896. ili prije sto petnaest godina. Odavno već nema onih koji su ga pamtili kako kao pekarski „šegrt“ kod svoga oca – još se nije znalo za „naučnike“ – kad god stigne od posla i obiteljske strogosti, svira na očeve „cimbule“, a kad krene raznositi kruh i „žemle“, čakovečke i varaždinske „milostive“ rado su mu dopuštale kad ih je zamolio „kaj bi si malo zaigral“ na njihovomu „glaviru“. Pepo tada još nije znao da su bila dva razloga za njihovu „dobrodušnost“: jedan je bio što su se i same čudile i divile umijeću toga skromnoga mladića, a drugi, možda još veći, bio je taj što su njegovo sviranje mogle stavljati kao uzor svojim kćerima kojima „glavir ni tak, a mortik i nikak ni išel“. (Kaj pak su si te frajlice mogle misliti o fajn-dečku njegovih let i njegovomu igranju glavira – znale su one same i ne spada u ove „sitnice“!)
Ipak, oni koji su znali i cijenili njegov talent, omogućili su mu da poslije čakovečke „polgári-iskole – građanske škole“ i izučenog pekarskog zanata studira glazbu u Budimpešti (1913. – 1916.) te, poslije dviju godina „na fronti“ i dviju godina poslijeratne neizvjesnosti kod kuće, u Pragu (1920. – 1923.) – u oba slučaja kod vrhunskih „majstora svoga zanata“: Zoltána Kodálya i Viteszlava Nováka. Po povratku u domovinu, pun svježega znanja i ambicija, pokušao je smjestiti se najprije u Zagrebu, ali je već sljedeće godine prešao u Beograd, odakle je još otišao u Pariz na usavršavanje (1925.-1926.). Potom je do prerane smrti (30. studenoga 1955.) ostao u Beogradu i tamo radio kao profesor glazbe na srednjim školama, a od 1945. na Muzičkoj akademiji kao izvanredni i od 1949. redoviti profesor skladanja. Zbog slavenskog duha njegove glazbe u ranijoj fazi njegova stvaranja, njegovi varaždinski prijatelji još su mu 1919. godine dali nadimak Slavenski koji je on najprije dodao svom prezimenu kao umjetničku oznaku, a 1930. i službeno ga je zamijenio s prezimenom, pa je otada prvo slovo njegovoga ranijega (pravoga!) prezimena bilo dodatak uz novo (također pravo!) prezime.
Skladati je počeo vrlo rano: njegov „Nokturno“ (opus 1.) i „Voda zvira“ nastali su već 1916. godine. A još dok si je zapravo tražio pravo mjesto u glazbenome svijetu i umjetnosti, neočekivano je zablistao 1926. godine na svjetski poznatom festivalu komorne glazbe u njemačkome gradu Donaueschingenu kad je svojim gudačkim kvartetom osvojio prvu nagradu i tako ostavio iza sebe mnoge već mnogo poznatije skladatelje.
Otada je stvorio opus od približno 180 dovršenih djela. Bio je jedan od rijetkih skladatelja koji su se uspješno okušali u gotovo svim vrstama glazbene umjetnosti. Skladao je, naime, vokalnu liriku, zborove od dječjih preko muških, ženskih i mješovitih do masovnih i borbenih popijevaka kakve su bile „u modi“ naročito poslije Drugoga svjetskoga rata, zatim vokalno-orkestralna djela, npr. kantatu „Mladost“, instrumentalnu – solističku, komornu i orkestralnu – pa i scensku glazbu za balet i više drama. Osim toga, bio je jedan od prvih naših skladatelja koji je hrabro – i uspješno! – ušao i na područje filmske glazbe u vrijeme u kojem je zvučni film bio još u debelim povojima. Svakako mu s priznanjem treba spomenuti da se već tada, između dva svjetska rata, i te kako zanimao za elektronsku glazbu koja će do pravoga zamaha doći tek kad se on više neće moći njom baviti; u teoretskom istraživanju i praktičnom eksperimentiranju već je došao tako daleko da je ostavio zanimljive teoretske bilješke, a već je 1937. godine i skladao „Muziku“ za Bosanquetov harmonij. Jednom riječi: bio je svestran skladatelj kakvih je bilo malo i u narodima koji su mnogo više brige i pozornosti posvećivali glazbi i kao umjetnosti i kao znanosti. Zato se za njega s pravom kaže da je bio glazbeni vizionar i da je skladao mimo glazbenih struja i normi svoga doba.
Značajan izvor svojih nadahnuća nalazio je u narodnoj glazbi ne samo svoga Međimurja, koju je upio s majčinim mlijekom, te balkanskih naroda, nego i u glazbi naroda Dalekoga istoka, pa je, zahvaljujući tome, stvorio više jedinstvenih djela u našoj glazbenoj literaturi, a iza sebe je ostavio i velik broj bilježaka, skica, odlomaka i nedovršenih djela koja svjedoče o njegovim ne malim željama i planovima za budući rad koji mu je smrt uskratila.

P.S. Moram se načas vratiti onim u uvodu spomenutim slovima ili, točnije, Majskom muzičkom memorijalu koji se ove godine održava od 10. do 12. svibnja. Ta je priredba od samog svog početka postala sastavnim dijelom kulturnoga života i zaslužuje da se njenom značenju i ulozi u čuvanju kulta Slavenskoga jednom posveti i čitava „Sitnica“ jer uistinu „čini povijest“. Sad pak samo kratko upozorenje na tri posebnosti ovogodišnjega Memorijala. Ponajprije,veći dio programa triju koncerata čine djela samoga Slavenskoga. Zatim, prema redovitoj praksi, Vjesnikova nagrada „Josip Štolcer Slavenski bit će uručena dobitniku za skladbu koju je izveo ansambl od 280 izvođača; razumije se da oni sami ne bi mogli stati u dvoranu Memorijala, ali će se dobitnik predstaviti drugim svojim djelom. Konačno, ne događa se često da političari i znanstvenici budu i glazbenici, a bit će prilike uvjeriti se da se ipak događa. I povrh svega: ako je sve to zanimljivo za najuglednije ljude u našoj državi, nema sumnje da može zanimati i našu publiku!