SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Stari Međimurci – neka oproste na tom izrazu oni na koje bi se atribut „stariji“ mogao odnositi samo zbog nekakvoga JMBG-a ili uvida u već dobrano požutjele i izlizane matične knjige rođenih, odnosno krštenih jer, kako je nekada davno lijepo tumačio jedan star i iskusan čovjek (bio je uistinu i jedno drugo!) da nema lošega vina, nego je svako dobro samo što je neko malo bolje, tako nema ni bedastih ljudi, nema ružnih, nema slabih, nema zločestih i tako dalje, ili barem nitko to za sebe neće priznati (probajte nekome to reći, ali si prije toga osigurajte uzmak!!), pa smo prema tomu svi (jako!) pametni, samo su jedni-jedni ipak malo pametniji; svi smo lijepi, samo su neki malo ljepši (posebno su „neke“ malo, a „neke“ i mnogo ljepše!!); svi smo jaki (makar tek na riječima!), samo su neki još jači; svi smo dobri (danas ni roditelj ne smije svome djetetu reći da to nije!), samo se nekima ipak mora priznati da su barem malo bolji, pa tako onda nema ni starih (posebno ne u ženskoj polovici društva) jer smo svi „mladi“, samo što mi jeni-jeni moramo priznati da su drugi i ne samo malo mlajši!!
Ostanimo ipak kod toga da su „stari“ u smislu „nekadašnji“ Međimurci znali govoriti: „Ogenj i voda su jako dobri slugi, ali i strašno hudi gazdi!“ Iskustvo ih je naučilo da voda još „kak-tak“ – „spametni“ se ipak znaju od nje braniti, ponekad i obraniti jer treba vjerovati ono što se iz najodgovornijih usta u državi čulo nedavno u Podturnu – ali „ogenj“ baš „nikak“! Ne treba podsjećati na Kaliforniju ili Australiju: od lani ili preklani: imamo mi i svoje– neka mi se ne zamjeri to što spominjem! – na primjer, Kornate s kojih nikakvo suđenje (ne uzrocima nego posljedicama jer, koliko znam pa onda zaključujem, nije jadan Slavica, ili kako se već zove, upalio travu niti usmjerio vjetar!) neće poginule vratiti u život i njihovim obiteljima.
Kad postane gazdom, protiv ognja oduvijek je bilo teško boriti se. Jedino pravo i učinkovito oružje i oruđe, jedini pravi lijek bila je voda, a vode – često ni za lijek! Zdenci rijetki i duboki, iz njih se voda teško, sporo i nespretno vadila; potoci, bare i „mlake“daleki od požarišta, a vode u njima, baš kad je najviše treba, tek toliko da se zna gdje su. A kad se i nađe, kako vodu dopremiti tamo kamo treba?! Kad pak se i dopremi, kanta ili škaf vode za vatru kojoj se zbog vrućine ne može ni prići manje su nego „figa v žepu“!!
Ljudima, dakle, nije preostalo drugo nego obratiti se nebu za pomoć. I izabrali su sv. Florijana, mučenika za vjeru u Krista iz prvih kršćanskih vremena, za zaštitnika od požara. Zato je u mnogim međimurskim kućama bila njegova slika, na zabatu mnogih kuća u maloj udubini u zidu njegov kipić, na otvorenom prostoru njegov „pil“, a u crkvama njegov oltar ili barem kip. Na njegov pak spomen-dan (5. svibnja) najstariji muškarac u kući ustajao je prvi, napalio vatru u štednjaku – to je inače bio ženski posao – i za čitavu obitelj ispekao „cvrtje“, jelo od samih jaja. Logično je bilo što je i čitav svibanj bio posvećen sv. Florijanu i vatrogastvu, kad su potkraj XIX. stoljeća bila organizirana vatrogasna društva.
Zanimljivo je ipak da su stare kronike zabilježile više požara baš u svibnju. Tako u arhivu samostana u Čakovcu, osim o katastrofalnom požaru 14. rujna 1699., koji je kao „posljedicu“ imao gradnju novoga samostana i crkve, postoji podatak da su 13. svibnja 1723. u požaru koji se pojavio nedaleko kuće samostanskoga vicesindika (službenika koji je držao „kasu“ i obavljao novčane poslove za samostan) ovdje u Čakovcu bile spaljene trideset i četiri (!) kuće. Tamo su „naša braća varaždinski studenti, koji su slučajno došli ovamo na svibanjski odmor, uz veliko zalaganje zdušno branila najprije kuću spomenutoga gospodina sindika, a potom i samostan“, jer je vatra bila tako jaka da je, i pored stabala na trgu koja su napola izgorjela, krov samostana bio tako vruć da je hladna voda kipjela kad su je po njemu polijevali! Jesu li ti mladi bezimeni fratri prvi poznati „DVD-ovci“ u Međimurju?
Na blagdan sv. Ivana Nepomuka 16. svibnja 1741. – prije 270 godina – „u kući pekara Nijemca kod mosta pojavio se požar“ od kojega je četrdeset pet susjednih kuća izgorjelo do temelja, a potom je zbog vrlo jakoga vjetra vatra zahvatila još i samostan i crkvu te ih potpuno progutala, četiri zvona rastopila te sve gospodarske zgrade, čak i ogradu vrta sasvim uništila. Da bi mogli štetu koliko-toliko nadoknaditi i uništeno ponovo podići, jadni mještani, kao i fratri, „morali su se dati na skupljanje milostinje“, pa su se „kao pogorelci“ razišli po čitavoj Mađarskoj do Požuna (današnje Bratislave), Budima i Komarna te u Hrvatskoj do Zagreba, Karlovca i po Zagorju.
U predvečerje 31. ožujka 1821. – prije 190 godina – pojavio se katastrofalan požar koji se, započet preko potoka kod velike Horvatove kuće, od predjela oko mosta po vrlo jakomu vjetru proširio i, pošto je sedamdeset i dvije (!) obitelji bacio na prosjački štap, zahvatio je i gospodarske zgrade samostana.
„Uoči Tijelova, 28. svibnja 1823., u pola sedam sati navečer nastala je grmljavinska oluja u kojoj je grom udario kuću Jakoba Schiffkorna kraj ljekarnika.“ Plamen koji se odmah pojavio u pepeo je pretvorio spomenutu kuću zajedno sa stajom i žitnicom ljekarnika Jurja Pontza, ali je druge kuće poštedio.

P.S. Moglo bi se tako i dalje nizati, ali završimo radije s jednim ipak malo ljepšim slučajem, poput onoga s prvim DVD-ovcima, potaknutim možda baš tim nizom, uglavnom, svibanjskih požara. Kad je nakon četrdeset godina života i rada u Beču ostao udovac, ugledan i imućan Stjepan Karlo Eibeck poželio je vratiti se u Čakovec u kojemu je bio rođen. Vjerojatno više nije imao nikoga svoga, pa je 1830. godine zamolio – i uz ugovorenu naknadu dobio – smještaj u samostanu. Uz ostala dobra koja je učinio samostanu, crkvi i mjestu – očito mu novca nije nedostajalo – „na svoj je trošak nabavio dvije veće štrcaljke sa svim priborom to jest s dvojim kolima na željeznim osovinama (!!) i dvjema bačvama sa željeznim obručima (!!), svaka za deset vjedara vode, i ostalim potrebnim uređajima – i iz Beča dovezao jednu za 690 forinta u čakovečko trgovište, drugu za 360 forinta u lendavsko trgovište“.
Teško mi je to tvrditi, ali u svome neznanju pomišljam: nije li možda to prvi poznat podatak o smišljenoj, organiziranoj i koliko-toliko djelotvornoj obrani od požara u našem kraju? Mislim da ni uvaženi gospodin Eibeck nije bio naivac, pa toliki novac „hitil v nikaj“. Dvije „šprice“, naime, dvoja kola na željeznim osovinama i dvije bačve po deset vjedara vode nisu valjda bile same sebi svrha ili da na nekoj ledini „zahrđaviju“. Netko je morao za njih brinuti i s njima raditi, ne kako god, nego ozbiljno, stručno, znalački, a valjda i djelotvorno – mnogo prije nego su drugdje i pomišljali na „nekše šprice mesto vedric“!!.