SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Ako nekoga (slučajno) zanima koji je političar između dva svjetska rata, ili još točnije u prvome desetljeću poslije „prevrata“, kako su nekad stari govorili za 1918. godinu i ono što se tada barem nama i s nama dogodilo (propast AU-Monarhije, osamostaljenje Države SHS što znači Slovenaca, Hrvata i Srba, zatim njeno ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom u Državu pa Kraljevinu SHS što znači Srba, Hrvata i Slovenaca, na kraju i „okupacija“ Međimurja koje čitavo to vrijeme neće biti ni „vraćeno“ ni „pripojeno“ majci zemlji Hrvatskoj jer nje kao države u bilo kojem smislu te riječi nije niti bilo) Međimurcima „najbole bil po volji“, ne bi mu to trebalo biti teško saznati. Ne treba posezati za starim izvornim dokumentima do kojih je većini ljudi i nemoguće doći, ne treba prelistavati debele povijesne knjige u kojima to uglavnom ne piše, ne treba ponavljati ono što je rekao neki političar, već stranački opredijeljen i time usmjeren prema onomu što će priznati ili ne priznati, hvaliti ili kuditi. Dovoljno će mu biti pogledati rezultate izbora za Narodnu skupštinu i lako se uvjeriti da je to bio Stjepan Radić, osnivač, predsjednik i vođa Hrvatske (pučke, republikanske, pa samo) seljačke stranke. (Danas je to „teško“ izgovoriti, pa se radije govori i piše samo HSS (a ti si to pročitaj kako znaš i hoćeš!)
Kao i kod drugih hrvatskih velikana (u prethodnoj „Sitnici“ bio je spomenut slučaj Petra Zrinskoga) i Stjepanu Radiću češće se spominje, ponekad obilježava, pa čak i slavi godišnjica smrti – umro je 8. kolovoza 1928. od posljedica atentata u Narodnoj skupštini, a u nju je ušao jer je (kao i Petar Zrinski!) povjerovao onomu protiv koga se i bunio upravo zato što nije poštivao vlastitu zadanu riječ.
O njegovoj se smrti govori i ponavlja toliko da mnogi koji ga štuju ili „štuju“ niti ne znaju kad je i gdje bio rođen. To samo za sebe ne mora biti važno, ali na njegovu smrt baca svjetlo koje joj daje dodatnu težinu. Nije, naime, svejedno je li se smrt dogodila ili bila zadana čovjeku koji je i po prirodnim zakonima na kraju svoga životnoga puta, pa ima pred sobom još samo svoju prošlost, ili je na njegovu početku, pa je pred njim samo njegova (tko zna kakva) budućnost, ili pak je negdje na sredini svog mogućeg vijeka, pa se već pretpostavlja kakvu „na prošasti budućnost si snuje“, ako je dopušteno parafrazirati velikoga Petra Preradovića.
A upravo je tako bilo sa Stjepanom Radićem: bio je rođen u Trebarjevu Desnom blizu Siska 11. lipnja 1871.; neki kažu i pišu da je to bilo 11. srpnja iste 1871. godine, ali ne mijenja bitno sto četrdesetu godišnjicu njegova dolaska na ovaj svijet. Svakako pak, što je god od toga krivo, manje je pogrješno od podatka da je s dvojicom poginulih (i već odavno pokopanih) te dvojicom ranjenih „zastupnika“ (a nisu bili to nego „narodni poslanici“!) i on bio ranjen „20. VIII. (kolovoza!) 1928.“, a onda je „27. VII. (1928.)“ učinio „posljednji politički čin“, što bi značilo da su se stvari odvijale upravo obrnutim redom od onoga što logika govori i kronologija onoga vremena bilježi!
Bilo kako bilo, Stipica je imao vrlo burnu mladost, ne manje burnu od kasnijega političkoga života. Već kao zagrebački gimnazijalac, mnogo je putovao i upoznavao sve hrvatske krajeve i njihove ljude ne samo iz knjiga, kao teoriju, nego i u praksi, „in situ“, na terenu. U šestom – današnjem drugom – razredu zbog politike napustio je gimnaziju, pa se u nju vratio, da bi potom bio iz nje istjeran i na kraju „privatno“ maturirao u Karlovcu. Jednako je bilo sa studijem: započeo je pravo u Zagrebu, nastavio u Pragu i Budimpešti, odakle je „izletio“ sa zabranom studiranja na svim sveučilištima austrijskoga dijela Monarhije. Potom mu se to dogodilo i u Zagrebu uz četiri mjeseca zatvora zbog istupa protiv bana KhuenaHederváryja, pa još jednom zbog sudjelovanja u paljenju mađarske zastave, za što je i „sjedio“ šest mjeseci. Već je tada mnogo i često bio u inozemstvu, na kraju je 1899. godine i studije završio u Parizu na „Slobodnoj školi političkih znanosti“.
Slijedila je intenzivna politička i novinarsko-publicistička djelatnost u kojoj se posebno ističe osnivanje – s nešto starijim bratom Antunom koji se pored politike i publicistike bavio i etnologijom – već spomenute Hrvatske pučke seljačke stranke. Njezin je cilj bio politički i nacionalno osvijestiti i pokrenuti najveći dio hrvatskoga naroda koji je živio na selu, a „velikoj gospodi“ bio je zanimljiv samo u vrijeme izbora. Koliko se god poznavao i surađivao s nekim istaknutim hrvatskim političarima, i dalje se držao onoga što je još kao maturant u Krapinskim Toplicama u jednoj zdravici rekao: „Ne pijem ni za Starčevića ni za Strossmayera nego za Hrvatsku i Slavenstvo!“ Imao je dobre s Rusijom, više je puta i bio u njoj, ali „slavenstvo“ su za njega i tada i kasnije bili Slaveni u „tamnici naroda“, u dvojnoj monarhiji Austro-Ugarskoj. U tom je smislu razumljivo što je 1918. godine zdušno sudjelovao u stvaranju Narodnoga vijeća i Države Slovenaca, Hrvata i Srba, ali se nije slagao s brzopletim i nepripremljenim odnošenjem vlastite samostalnost na poklon tuđemu vladaru.
Dalje se uglavnom zna: u drugoj višenacionalnoj – a brzo se pokazalo i unitarističko-centralističkoj – monarhiji nije mogao dugo ostati dosljedan republikanac i federalist. Nije mu pomogla ni „finta“ priznanja monarhije u kojoj bi sačuvao barem nekakav položaj Hrvatske. Dapače – to mu je bio i „početak kraja“.

P.S. Radića već odavno nema, ali je iza njega u međimurskoj povijesti ostalo jedno otvoreno pitanje. Pored svega što se o njemu ovdje znalo za njegova života, a tadašnji ugledni vodeći međimurski političari pažljivo su se brinuli da se zna samo ono najgore – dovoljno je pogledati bilo koji broj tadašnjih Međimurskih Novina, zatim Glasa Međimurja i Zagorja te njihova nasljednika Narodnoga Kola, pa da i najzadrtiji proturadićevac prozre koliko se mržnje prema njemu pokušalo sijati u međimurski narod – a ipak: na svim izborima pobjeđivao je Radić i njegovi HRSS-HSS-ovci, bez obzira na to tko su i kakvi bili, odnosno kakvima su bili od njegovih protivnika prikazivani. Kako to?? U čemu je „štos“, „kvaka“ ili kako se god to nazivalo? Povijest dosad nije dala zadovoljavajući odgovor na to.