SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Ovih lipanjskih dana – ali „ovih“ ne u smislu sadašnjih, današnjih, nego „onih“ od prije punih i ravnih sedam desetljeća, ili (za one koji nemaju pri ruci niti davno iz mode nestaloga digitrona, niti još uvijek važećih logaritamskih tablica, a pitanje je koliko bi i znali njima se poslužiti!) sad već davne 1941. godine – dogodila se Međimurju i u Međimurju jedna neobična, za mnoge i nevjerojatna „sitnica“. Usprkos svojoj neobičnosti, za mnoge i nevjerojatnosti, ona se može ispripovijediti s ovih nekoliko riječi: vojska tadašnje male Kraljevine Mađarske zauzela je dio područja (hrvatski: teritorija) velikog Trećeg Reicha ili, jednostavnije i poznatije, Hitlerove Njemačke!!!
Kad netko sa sjedinama na glavi – ako ih (mislim jedno i drugo) uopće ima! – nešto takvo kaže mnogim mlađima i mnogo mlađima od sebe, ako i poslušaju, ne vjeruju ili, najblaže rečeno, debelo sumnjaju. Jer: kakve bi veze mogle biti između tako različitih stvari kakve su tada bile, na jednoj strani, najmoćnija vojna sila ne samo u Europi koja je odlučila i užurbano se spremala pokoriti cijeli svijet, na drugoj strani nevelika državica koja je tada još uspješno izbjegavala prići tzv. Trojnom paktu ili Osovini Berlin-Rim-Tokio, zatim – premda između njih kao između čekića i nakovnja ipak u ovome smislu i slučaju na trećoj strani – Međimurje kao mali kraj na rubu tek proglašene i uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske, a već odijeljen od nje iznenadnom vojnom intervencijom države koja ju je prva priznala (!!!) i u njemu njegov sjeverozapadni kraj o kojemu se zapravo radi, napokon i na četvrtoj strani Hrvatska – svejedno je da li kao Nezavisna Država pa Federalna, Narodna, Socijalistička ili samo Republika kao nacionalna država!? A ipak … Svaka od tih strana mogla bi ispričati svoju, bez ikakve sumnje istinitu, priču o istome događaju koji je vukao svoje korijene još od mirovnih ugovora sklopljenih poslije Prvoga svjetskoga rata – podsjetimo se: Versailles, Saint-Germain-sur-Laye, Trianon, ostali nas se malo ili nimalo tiču – da ne tragamo dalje za onim što je uopće dovelo do potrebe da se ti ugovori sklapaju i da budu baš takvi.
Na primjer, Mađarska: među prvima je ne rekla nego upravo zaurlala „Nem, nem, soha! – Ne, ne, nikada!“ u smislu da nikad neće priznati smanjenje svojega područja, onoga od Karpata do Jadrana i od Erdelja do Fiume, koje takvo „čitavo je raj“, a stisnuto u dno nekadašnjega Panonskoga mora i tako „okrnjeno uopće nije država“. Godinama je to ponavljala na sve moguće načine, što pak je pod time mislila, pokazala je najprije kad je propala Masarykova i Benešova Čehoslovačka, a ona se domogla lijepog dijela Slovačke pa zatim kad je pet dana poslije propasti „versailleske“ Kraljevine Jugoslavije, 11. travnja 1941. zaposjela Vojvodinu, a pet dana potom ušla i u Međimurje. (Jesu li joj za to bili potrebni i formalni „uspješni pregovori“ s nekolicinom Čakovčana, koji su molili i tražili okupaciju Međimurja, ili bi se „kotač povijesti“ i bez njih vrtio tako kako se vrtio, pitanje je na koje samo naivci traže odgovor.)
Ulazeći i ušavši u Međimurje 16. travnja 1941., mađarska je vojska poštivala i tražila granicu koju je pamtila iz „predversailleskih“ vremena. No, dok s granicom na jugu koja je krivudala i lijevo i desno od korita Drave nije bilo problema – prisilivši „neprijatelja“ na uzmak zauzela je Legrad preko rijeke, a nije zauzela Novo Selo i Šandorovec! – dotle je na zapadu naišla na zapreku koju se nije usudila dirati.
Naime – i sad moramo skrenuti na drugu stranu, u Njemačku, u kojoj je Führer Adolf Hitler svoje nezadovoljstvo pokazao mnogo drukčije nego u Mađarskoj regent Miklós Horthy. Ne priznajući „Versailles“, nakon što je pola Europe bacio na koljena, Hitler je srušio i karađorđevićevsku Jugoslaviju i jedan njezin dio, tzv. Južnu Štajersku ili sjevernu Dravsku banovinu priključio svojem Trećem Reichu. Sve se to ne bi mnogo ticalo ni Međimurja ni Mađarske koja je, vidjeli smo, posegnula za Međimurjem takvim kakvo je oduvijek bilo: od utoka Mure u Dravu do prastare etničke, nacionalne, geografske, upravno-političke i svake ostale granice sa Štajerskom da tu granicu nije narušila upravo srušena Jugoslavija. Ona je naime hrvatsko Međimurje najprije pripojila Mariborskoj oblasti u susjednoj južnoj Štajerskoj, a kad ga je ipak pridružila hrvatskoj Savskoj banovini, nije mogla a da mu barem zapadni dio, prostorno najveću međimursku općinu Štrigova, ne odcijepi i dodijeli slovenskoj Dravskoj banovini, koja ju je podijelila učinivši od Raskrižja posebnu općinu. Kad pak je i ta banovina propala, i te su se dvije općine na oduvijek međimurskom području, najednom automatski našle u granicama velike Njemačke, i Mađarima nije preostalo drugo nego pred tom granicom stati. Razumije se, njima nije bilo teško u Berlinu pokazati i dokazati sve to i postići da Hitler dio, za njega zapravo neznatan djelić svojega teritorija prepusti nekomu od koga će si to dobro naplatiti.
No, tu bismo sad mogli čuti i priču onih Međimuraca koji su najprije prilično brzo postajali „oduvijek Slovencima“, zatim bili pomalo i ponosni što su bez ikakve svoje „zasluge“ ušli u velik, moćan itd. Treći Reich. Ipak su vrlo brzo saznali i uvjerili se što Hitlerova doktrina misli i sprema Slavenima i Slovencima, pa su bili sretni što nisu nikad bili drugo nego Međimurci te što je stara i prava granica njihova međimurskog zavičaja, zahvaljujući mađarskoj vojsci, od lipnja 1941. opet bila zapadno od njih. Drugo je što su to neki ubrzo opet zaboravili.

P.S. Kad smo tako podsjetili na povijesno istinite priče triju na početku spomenutih strana, red bi bio čuti i četvrtu, no ta kao da nikad nije čula one prve tri. Dobrim dijelom i zato Međimurje danas više nije kraj od utoka Mure u Dravu do prastare, dijelom još uvijek označene granice sa Štajerskom zapadno od mjesta koje su i Mađari zvali „Végfalu“ što znači „Krajnje Selo“ ili „Selo na Kraju“.

P.P.S. Priznajem, iznenadila me karikatura u prethodnom broju ovoga lista. Kad se sam – rijetko, a ni ne znam zašto bih to činio češće – pogledam u ogledalo, ne izgledam sam sebi ni tako mlad, ni tako lijep, ni tako pametan, ni tako ozbiljan, ni tako itd., no karikaturist i urednik očito imaju bolje oči nego ja, pa vide što ja ne vidim ili čega niti nema. Ipak, zahvaljujem jednomu na crtežu i drugomu na objavljivanju toga crteža. (Za pijaču se bumo dospomenuli privat!)
No, ne muči mene to, nego „dovezdašnja šega“: na redu su bili samo općinski načelnici i slični uglednici obojega spola – za njihov fizički i nefizički imetek i zgled niti kaj znam niti kaj pitam – i kaj nek si onda ja ve mislim?! No, kaj se mene dotikavle, lehko mirno spite: ja si nikaj ne mislim, najte si niti vi!