SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Evo nas u jednom neobičnom tjednu. Tjedan je to s rekordnim brojem „svetkov“, kako bi naši stari rekli, odnosno službeno, od države priznatih i propisanih blagdana ili, još ono najljepše, neradnih dana: službeno su čak tri! „Nezgodno“ je samo što jedan pada u subotu koja je ionako za mnoge neradna, no ipak je „zgodno“ kako su raspoređeni: nisu u „bloku“, jedan do drugoga, nego poslije dvodnevnog (jasno, neradnog!) „vikenda“ tjedan počinje radnim (za neke i „radnim“) ponedjeljkom i utorkom, pa slijede neradna srijeda i četvrtak, pa opet (da se ne zaboravi!) radni petak, i na kraju neradni svetak i nedjelja odnosno dvodnevni vikend, pa se, zahvaljujući tomu, čitav tjedan može smatrati i radnim i neradnim – kak što nuca ili kak komu paše!
Dva smo si, prvoga i zadnjega od tih triju blagdana sami „naštimali“, trećega smo naslijedili iz kršćanskoga srednjega vijeka, a ni kriv ni dužan upao je ove godine u ovaj tjedan i u društvo onih dvaju premda s njima inače nema nikakve, baš nikakve veze, no ne treba se toga bojati: to mu se može dogoditi jedanput, gotovo sigurno ne i dva puta u stotinjak, možda i više godina. (Gotovo da čovjek poželi doživjeti to još jednom!) No podsjetimo redom.
Prvi od tih blagdana slavi se kod nas – doduše ne pod istim imenom – već lijepi niz ne samo godina nego i desetljeća. Povod mu je bio iznenadni napad Hitlerove Njemačke na tadašnji Sovjetski Savez Socijalističkih Republika ili, jednostavnije a nimalo pogrješno, na Staljinovu Rusiju. Bilo je to „tek“ 22. lipnja 1941., nakon petotjedne odgode zbog nepredviđenoga „travanjskoga rata“ na Balkanu protiv Kraljevine Jugoslavije kojim je trebalo njemačkoj vojsci osigurati zaleđe kad krene u rusku ravnicu. Hitler je lijepo zamislio na brzinu pregaziti Rusiju i još prije zime osvojiti Moskvu i nije isključeno da je baš tih pet tjedana zakašnjenja odlučilo ne samo u bitci za Moskvu nego u konačnici, i ishodom čitavog Drugog svjetskog rata i svega onoga što je poslije njega slijedilo. Nagađati što bi bilo da nije bilo tako uistinu nema smisla niti ovdje.
Drugi od ovotjednih blagdana traži malo opširnije obrazloženje Uobičajeni mu je naziv Tijelovo, a u nekim krajevima nazivaju ga i Brašančevo. To je zapravo svetkovina u Katoličkoj crkvi koja nastala kao poseban spomen na Kristovu „posljednju večeru“ s apostolima prije svoje muke i smrti kad je ustanovio sakrament svoje stvarne prisutnosti u euharistiji, u obliku kruha i vina. Spomen na to slavio se već od Kristovih vremena na Veliki četvrtak, no budući da je čitav Veliki tjedan (tjedan prije Uskrsa) ispunjen i drugim velikim i važnim događanjima, posebnu je svetkovinu dobio tek 1264. godine u francuskome gradu Liègeu, što je papa Urban IV. (1261.-1264.) odobrio vjerojatno samo tomu gradu. No, takvo se svetkovanje s velikom i svečanom procesijom vrlo brzo proširilo i bilo prihvaćeno po svem katoličkom svijetu, pa ga je 1317. godine papa Ivan XXII. (1316.-1334.) proglasio obvezatnim za čitavu Katoličku crkvu i uvrstio u njen kalendar na mjestu koje i danas ima, to pak je četvrtak poslije nedjelje Presvetoga Trojstva koja se slavi odmah poslije Duhova. U tijeku vremena i mnoge države prihvatile su ga i priznale kao svoj, državni blagdan; među njima je i Republika Hrvatska.
No sve to još ne objašnjava činjenicu što se ove godine taj blagdan ugurao između onih dvaju, a nije ni lani niti će dogodine. Odgovor na to jednak je onomu na pitanje zašto je Uskrs ovoga proljeća bio 24. travnja. Ili ako računamo obrnuto: Tijelovo je (okruglo) deset dana poslije Duhova, ovi pak su deset dana poslije Spasova, ovo pak je četrdeset dana poslije Uskrsa i – tu smo! Kad Uskrs bude petnaest ili dvadeset dana ranije – a to ne ovisi o nečijoj ljudskoj samovolji nego o kretanju Mjeseca oko Zemlje – onda će i Tielovo biti toliko dana ranije! (Kasnije može biti samo još jedan jedini dan!) I mislim da je sve jasno.
O trećem od ovotjednih blagdana najbolje govori članak pod naslovom „Hrvatska proglašena samostalnom i suverenom“ objavljen u ovim novinama prije ravnih dvadeset godina, 28. lipnja 1991.:
„Sabor Republike Hrvatske proglasio e u utorak, 25. lipnja , Rapubliku Hrvatsku suverenom i samostalnom državom. Time je počeo postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ i postupak za međunarodno priznanje Hrvatske. Saborski su zastupnici izglasali Ustavnu odluku o razdruživanju od drugih republika i SFRJ i još tri odluke iz sklopa proglašenja samostalnosti: Ustavni zakon kojim se aktviraju mirujuće odredbe Ustava Republike Hrvatske, Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Hrvatske te Povelju o pravima Srba i drugih naconalnosti u Hrvatskoj. Deklaracija je usvojena jednoglasno dok su ostala tri dokumenta prihvaćena uz protivljenje lijevog bloka, koji je smatrao da njegovi alternativni prijedlozi podjednako dobro izražavaju interes hrvatskog naroda iskazan na referendumu, ali su prihvatljiviji s obzirom na međunarodno okruženje i političku zbilju.
Predsjednik Republike dr. Franjo Tiuđman, u svom je izlaganju zastupnicima istakao da proglašena samostalnost nije trenutačna već će na nekim područjima konačno osamostaljenje iziskivati i godinu ili dvije uz mnoga iskušenja i napore. Pozvaoje stoga na odlučnost u obrani suverenosti, ali i na razumijevanje i poštivanje prava drugih. Doktor Tuđman je ponovio da je s Republikom Slovenijom postignut načelni dogovor o uzajamnom priznanju suverenih republika.“

P.S. Eto, takav neobičan tjedan zaslužuje i da se za njim žali i da mu se raduje, pa se to uistinu i čini. Žale, na primjer, „školarci“, učenici svih mogućih škola u smislu što se nije dogodio mjesec-dva ranije: njima je naime nastava završila upravo u tjednu prije toga pa su im sad ionako nastali, ne samo taj nego i lijepi broj sljedećih, tjedni sa svih sedam dana neradnih! Raduju pak mu se oni koji još nisu zaboravili sustav definiran kao „Nitko me ne može tako malo platiti kako malo ja mogu raditi“, pa im baš takav, upravo bajkovit raspored radnih i neradnih dana pruža gotovo bezbrojne mogućnosti za kojekakve kombinacije u najpametnijem, najljepšem, najboljem, naj-itd. iskorišćivanju „tjedna“ koji počinje možda već jednoga petka popodne a završava drugoga ponedjeljka (možda čak i popodne!) Kakvih li mogućnosti za kakve sve kombinacije – jasno, ako si barem malo sretan, spretan i sposoban! A zna se dobro: takši i praf takši jesmo! I što nam kaj more?!