SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Na današnji dan, ali prije devedeset godina, tj. 28. lipnja – po tadašnjoj propisanoj terminologiji „meseca juna“ – 1921., Ustavotvorna skupština (Konstituanta) 1. prosinca 1918. formirane Države Srba, Hrvata i Slovenaca, izabrana 28. studenoga 1920., donijela je u Beogradu tzv „Vidovdanski ustav“. Dan za tako velik i važan događaj nije bio slučajno izabran: bila je to 532. godišnjica povijesne „Kosovske bitke“ ili legendarnoga „Boja na Kosovu“: u njemu je na „Vidov dan“, 15. lipnja 1389., poginuo raški (srpski) knez Lazar Hrebeljanović i njegova Srbija došla je pod tursku vlast. Bilo je, dakle, ne malo simbolike u tome beogradskom događaju: upravo na spomen-dan teškoga poraza uslijedilo je slavlje velikog trijumfa, bez obzira na to što ga je omogućilo i koliko je bio zaslužen. (Prividna zbrka u datumima 15. i 28. lipnja zasniva se na razlici između „gregorijanskoga“ i „julijanskoga“ kalendara: prvim se služi sav civilizirani svijet, a drugim, koji zaostaje trinaest dana za prvim, još se uvijek služe pravoslavne crkve; tako je i u Beogradu ustav, donijet 28. lipnja, dobio naziv „Vidovdanski“, jer je prema srpsko-pravoslavnome kalendaru toga dana bio tek 15. lipnja ili „Vidov-dan“.)
„Prestolonaslednik-namesnik“ ili, uobičajenije, regent Aleksandar Karađorđević u ime svoga teško bolesnog oca Petra I. Velikog Oslobodioca – umro je mjesec i pol potom, 16. kolovoza iste 1921., pa je upravo taj Aleksandar I. „Ujedinitelj“, premda nije bio najstariji sin, stekao pravo na naslov kralja tek toga dana – taj je ustav odmah potvrdio i tako mu dao snagu valjanosti bez obzira na način kako je bio donijet.
Taj je način bio u državničkom i političkom svijetu, najblaže rečeno, neuobičajen. Naime, na izborima za ustavotvornu skupštinu unitarističko-centralistički blok dobio je glasova, pa prema tome i poslanika u Narodnoj skupštini, tek nešto više od onih koje je dobio oporbeni protucentralistički blok. (Članovi toga i kasnijih jugoslavenskih parlamenata zvali su se „narodni poslanici“.) Odnos je bio samo 600.000 : 536.000 u korist onih prvih koji nikako nisu mogli biti sigurni ni u običnu, a kamoli dvotrećinsku većinu kod glasovanja u parlamentu; zato su i jedni i drugi znali da se svi sporovi oko državnog uređenja mogu riješiti samo kompromisima, no u njihovu traženju ni jedni ni drugi – nisu popuštali!.
A da su sporovi bili ne mali i da ih je bilo ne malo, vidi se i po tome što poslanici Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke uopće nisu išli u Konstituantu – poslušali su savjet svojega vođe da ne idu „kao guske u maglu“! – zatim su je poslanici Komunističke partije Jugoslavije napustili u znak neslaganja s načinom rješavanja socijalnih i nacionalnih problema, a potom su isto učinili i poslanici Narodnoga kluba. Tako je konstituanta bila dobrano osakaćena: umjesto 419 imala je samo 298 poslanika, a i od tih – da bi se kod glasovanja dobila barem „mehanička“ većina (210 poslaničkih glasova) – neki su bili jednostavno potkupljeni ili ucijenjeni.
Na kraju, samo ih je 258 sudjelovalo u glasovanju, a prijedlog je dobio tek 223 glasa – jedva natpolovičnu većinu (53%) svih poslanika!
Tako donesenim Ustavom tadašnja država bila je definirana kao ustavna, parlamentarna i nasljedna monarhija sa službenim nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Službeni jezik u njoj je „srpsko-hrvatsko-slovenski“(!! – ne srpski „i“ hrvatski „i“ slovenski!!).
Ustav je imao 142 člana podijeljena u četrnaest odjeljaka. Najvažniji su pod naslovima: Osnovna građanska prava i dužnosti, Socijalne i ekonomske odredbe, Kralj, Narodna Skupština, Upravna vlast, Sudska vlast, Državno gazdinstvo (!) i Vojska. Premda je bio sastavljan za državnu zajednicu očito heterogenih i bitno različitih članova ili dijelova, i političari i povjesničari lako su i odmah zapazili da je bio sastavljen prema srpskom ustavu iz 1903. godine. Prema njemu, zakonodavnu vlast u državi imaju „Kralj i Narodna Skupština zajednički“. Upravna ili izvršna vlast je u rukama Kralja – uvijek pisanog velikim slovom! – a on je ostvaruje preko njemu odgovornih ministara. Sudsku vlast vrše sudovi, ali i oni u kraljevo ime.
Kralj je dakle „sve i sva“ u državi, on je iznad svega, on ne odgovara nikomu – čak ni za možebitna kaznena djela! – on preko „Ministarskog saveta“ (vlade), koji ne odgovara skupštini nego njemu, „sam drži sve konce u rukama“. Za to pak u vrijeme kad je državni proračun iznosio oko sedam milijardi dinara, kralj je dobivao/uzimao „apanažu“ od 24,000.000 (dvadeset i četiri milijuna) dinara godišnje ili 2,000.000 (dva milijuna) mjesečno! Sve u svemu, kralj je vladao po Vidovdanskom ustavu, a taj je omogućavao da zaoštravanje međunacionalnih odnosa kulminira čak do atentata u Narodnoj skupštini !
Takav ustav nije mogao biti dugoga vijeka, a uistinu nije niti bio. Sam kralj Aleksandar ukinuo ga je 6. siječnja 1929. pa uvođenjem diktature i formalno pokazao „tko je pravi gazda u kući“, a onda to i potvrdio oktroiranim ustavom koji je sam donio 3. rujna 1931. Sve ga je to na kraju stajalo i glave 9. listopada 1934.

P.S. Vidovdanski ustav nije nešto specifično za povijest Međimurja i ne bi se trebalo njime posebno baviti niti u ovim „Sitnicama“. Jedna sitnica u vezi s njim ipak zaslužuje pozornost onoga koji hoće saznati povijesnu istinu, a to je: dok ga hrvatske, pa i međimurske političke snage i mase nisu prihvaćale – što se najbolje vidi po rezultatima svih onovremenih izbora – vodeći međimurski političari obradovali su se tomu ustavu kao rijetko čemu, možda kao oslobođenju od mađarske vlasti pred dvije i pol godine. Već sutradan, 29. lipnja 1921. – u onim uvjetima javljanja vijesti i tiskanja provincijskih novina! – „Medjimurske Novine“ javile su da je ustav „primljen s velikom većinom glasova, s 223 glasa protiv 35!“, da je „dne 29. juna (na dan izlaska novina!) položio Nj. V. regent Aleksander svečanu zakletvu na novi ustav“ (objavljen je i njen tekst te prikazana njegova vožnja u dvoranu konstituante!), a objavljeno je i da je „30. juna bila (tako, u perfektu!) poslednja sjednica ustavotvorne skupštine“ (što ipak nije bilo točno!).