SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Dvadeseta godišnjica burnih događaja koji su pratili raspad Jugoslavije, izlazak Hrvatske iz državne zajednice „bratskih“ naroda te njezino osamostaljenje kao neovisne i međunarodno priznate države tema je koja ovih dana s punim pravom i sasvim razumljivo zaokuplja našu javnost i, usporedno s tim, puni prostore novinskih stupaca te zauzima vrijeme ostalih sredstava javnog obavješćivanja. No pored toga ne treba zaboraviti da je tisućljetna povijest hrvatskoga naroda puna događaja koji su tome prethodili i koji su, svaki na svoj način, dokazivali da njegova državnost nije „izmišljotina tek od danas“.
Jedan od tih dogodio se upravo na današnji dan, ali prije ravnih sto pedeset godina, dakle 5. srpnja 1861. Bosansko-srijemski biskup sa sjedištem u Đakovu, hrvatski političar i jedinstveni dobročinitelj – vrijedi podsjetiti: tko zna kad bi Hrvati bez njegove obilate novčane pomoći dobili Sveučilište, Akademiju, Galeriju, đakovačku katedralu te mnoge druge ustanove i zgrade – Josip Juraj Strossmayer kao veliki župan Virovitičke županije održao je u Hrvatskome saboru svoj (povijest mu priznaje!) „čuveni“ govor o odnosima između Hrvatske i Mađarske poslije tzv. Listopadske diplome i Veljačkoga patenta. Jasno je i otvoreno naglašavao da treba „od Ungara [tada su Mađari bili „aktualni“, drugi će kasnije doći na red!] prije svega zahtievati, da priznadu našu državnu samostalnost i neodvisnost. Imamo susjedom svojim reći: „Liberi sumus! Liberi sumus et non partes adnexae! – Slobodni smo, a ne nekomu pripojeni i o nekome ovisni krajevi!“
Nažalost, povijest je pokazala koliko je te njegove slobode zapravo bilo i tada i kasnije za Međimurje. Treba podsjetiti da je to bilo nepunih trinaest godina pošto je ban Josip Jelačić, 11. rujna 1848., navodno „za vječna vremena“, vratio i pripojio taj kraj majci zemlji Hrvatskoj – što nije točno! – a Mađari su ga 1861. godine ipak lijepo šutke zauzeli i prisvojili. Štoviše, bilo je to uz izrazit pristanak „nekih“ u Hrvatskoj, pa je Štrossmayer – jedini od Hrvata! – tima uputio oštar protest i prijetnju:
„Sa najvećom žalosti doznali smo iz javnih listova , da ste vi, draga braćo, u glavnoj vašoj dana 28. siečnja (1861.) obdržavanoj skupštini zaključili, da Međumurje po historičkom pravu trojednoj kraljevini ne pripada, dotično da je tobož godine 1848. nezakonito od Ugarske odkinuto, i da se sada Ugarskoj povratiti imade. … Braćo i prijatelji! Mi ne možemo vjerovati, da vi niste o svetom zakonitom i historičkom pravu trojedne kraljevine na Međumurje osvjedočeni; mi ne možemo vjerovati, da vi, draga braćo, ne znate kako je Međumurje prije 200 godina na neustavni način faktično naime od Hrvatske odkinuto i da je godine 1848. kano po starom i nezagodnom pravu trojednoj kraljevini pripadajuće ovoj pridruženo i time samo 200-godišnja nepravda popravljena. – Mi sve ovo ne možemo vjerovati od vas, koji ste sve do 1848. a i iste godine prava našega naroda, prava naših kraljevina slavno i junački i zakonito branili. … Mi štujemo autonomno pravo vaše , u koliko i dokle dosuže nutarnja uprava vaša; ništa manje kad vi zaključke donosite, koji se cieloga naroda našega i cjelokupnosti trojedne kraljevine tiču: smatra glavna skupština ove županije, kao jedan dio naroda trojedne kraljevine, za svetu dužnost svoju , vama, draga braćo, sa žalosti no odprto izjaviti, da gore označeni vaš čin, vaše postupanje i vašu odluku kao nezakonitu i protuustavnu smatra, dočim mi držimo, da pravo, jedan ma kako maleni dio našega zemljišta, odstupiti ne pripada nikomu drugomu, no jedino našemu saboru, a da ćete vi svakako za vaš čin narodu odgovarati.“
To se, nažalost, nije dogodilo: Međimurje je ostalo u Mađarskoj više od pola sljedećega stoljeća, a da je malo koga zaboljela glava zbog toga! Jedino je dalekovidni Strossmayer u spomenutom (dvosatnom!) govoru 5. srpnja 1861. reagirao:
„Koliko nam u toj struci neopreznost škoditi može , najnoviji nas događaji iz života i izkustva uče. Međumurje nazva jedan [mađarski] govornik ‘’čedo naše od majčinih prsiju nesmiljeno odtrgnuto’’. Ja, gospodo, kako sam dočuo onaj izraz, da se imaju županije ugarske u stare svoje granice opet povratiti, odmah protrnuh i pobojah se, da li se ne bi to i na Međimurje protegnuti imalo.
Gospodo, istinu vam izpovjedam, da su me znameniti muževi i s ugarske i s naše strane u tom obziru umirivali, pa ipak izgubismo Međumurje, staru tu bezdvojbenu svojinu našu; izgubismo Međumurje , staru tu bezdvojbenu svojinu našu; izgubismo Međumurje, čistom hrvatskom krvlju napučenu; izgubismo Međumurje , za koje se javno i očito zauzeše sva municipija naša; izgubismo Međumurje koje pređi naš ipočetkom 18. stoljeća pod banom svojim proti buntovnikom ugarskim osvojiše i posjedoše, kao što to članak III. sabora našega god. 1704. svjedoči; izgubismo Međumurje baš u onaj čas, kad bi svi viši politički nazori i razlozi zahtievali, da se u to pitanje ne dira, jer kad bi i zbilja pravo Ugarske na Međumurje tako nedvojbeno bilo, kao što nije, ipak nije zaista vriedno bilo, da se zbog te krpe hrvatske zemlje rane među zavađenom braćom diraju i pozlieđivaju baš u onaj trenutak, kad bi se svimi silami raditi imalo, da se srca čim više ublaže, da se međusobne simpatije čim više umnože i toli žuđeno pomirenje i bratski savez uskori. Izgubismo, velim, baš u tih okolnostih Međumurje!“
Nažalost, biskupova jadikovka je bila opravdana: u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi – tada još možda nekakvoj nadi – taj kraj nije ni slovom, a kamoli riječju spomenut.

P.S. „Ne znam tko sve ima pravo zahtijevati prihvaćanje i priznanje vlastite različitosti od drugih – jesu li to možda i pedofili, možda i kleptomani, možda i piromani, možda i drogeraši, možda i osobe sklone silovanju, možda i pojedinci ili skupine sklone nasilju bilo koje druge vrste, recimo u javnome prometu, u školi, u čekanju na red ispred ambulante ili bankovnog šaltera i sl., možda i vješti lihvari ili ucjenjivači, možda i zvjerokradice ili krivolovci, možda i kojekakvi svadljivci ili prekršitelji javnoga reda i mira, možda i obični lijenčine ili neradnici, možda i… itd. – ali znam tko nema pravo tražiti priznanje vlastite jednakosti s drugima.“ To mi je neki dan rekla osoba s kojom sam listao 80-90 godina stare kalendare, a na moj upitan pogled dodala: „Prodavači/ce u današnjim trgovinama prehrambenom robom,“ i bez daljnjih riječi upre prstom u popis „Državni svetki“ koji završava rečenicom: „U ove dane radnje i dućani imaju biti zatvoreni.“