SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Pisane hrvatske i međimurske povijesti s pravom pažljivo bilježe kako su se na početku XVIII. stoljeća hrvatski pripadnici Reda sv. Pavla Prvoga Pustinjaka, tj. pavlini a po odjeći nazivani i „bijelim fratrima“, odvojili od mađarskih i osnovali svoju hrvatsku „redodržavu“ ili provinciju. Možda se to nas Međimuraca ne bi ticalo da se ti pavlini nisu borili i izborili da hrvatskoj provinciji pripadne i njihov samostan u Svetoj Jeleni s rezidencijom u Štrigovi, a učinili ili postigli su to dokazujući i dokazavši da narod u tom kraju govori samo hrvatskim jezikom, pa i svećenici nehrvati (čitaj: Mađari) moraju svu svoju dušobrižničku službu obavljati na istom hrvatskom jeziku. Taj je događaj bio toliko važan da je bio prihvaćen kao jedan od dokaza na Mirovnoj konferenciji poslije Prvog svjetskog rata kad se odlučivalo o sudbini i pripadnosti ovoga kraja Jugoslaviji ili Mađarskoj.
Svaka čast „belim fratrima“ za to, no ne bi se smjelo zaboraviti da su „črni fratri“, odnosno članovi „Reda manje braće“ ili jednostavnije franjevci, ne nešto slično nego upravo to isto učinili ali pola stoljeća prije svoje „bijele subraće“, tj. dok ovi još ni sanjali nisu o nečemu takvomu. Naime, njihov kasniji general o. Gašpar Malečić nije još ni u Red stupio kad su franjevci o. Timotej Međurečki i o. Pavao Jančić prije tristo pedeset godina, 16. srpnja 1661., u rukama imali tzv. „breve“ (papino pismo) najvišega autoriteta u zapadnome svijetu, samoga pape Aleksandra VII. o pretvaranju tadašnje franjevačke Kustodije sv. Ladislava u kontinentalnoj Hrvatskoj u provinciju. (Franjevački reddijeljen na samostalne provincije, a velike provincije na kustodije samostalne toliko koliko im je samostalnosti provincija dala, ali postojale su i samostalne kustodije izvan provincija i njihove ingerencije.)
Bio je to konačan kraj dugog nastojanja i teške borbe za samostalnost hrvatskih franjevaca koji su, u skladu s tadašnjim državnim uređenjem, bili uključeni u mađarsku Provinciju sv. Marije. Odavno su bili time nezadovoljni jer su njihovi glasovi, želje i potrebe redovito bili nadglasavani od mađarske subraće. Da stvar bude gora, dobar dio njihovih samostana bio je pod turskom vlašću koja ih također nije milovala.
U takvim okolnostima franjevci, sabijeni u samo nekoliko samostana u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zatražili su u prvoj polovici XVII. stoljeća osamostaljenje i odcjepljenje od mađarske provincije. U tome se isticao ugledan i učen franjevac o. Franjo Drašković, ali nije uspio više nego stvoriti dobar temelj na kojemu su drugi, prije svih o. Timotej Međurečki i o. Pavao Jančić, uspjeli 1655. godine sedam samostana (Zagreb, Varaždin, Ormož, Križevci, Remetinec, Ivanić i Krapina te osmi samostan klarisa u Zagrebu) pretvoriti u samostalnu kustodiju koju im je i papa potvrdio. O. Timotej kao prvi kustod imao je mnogo posla oko toga da obrani kustodiju koju su Mađari svom silom nastojali vratiti pod svoju vlast, ali je za svojega nešto produženoga mandata – istekao mu je na početku veljače 1659. – ipak uspio s Nikolom (VII.) Zrinskim i njegovim opunomoćenikom o. Franjom Cosmusom urediti da se nova redovnička kuća osnuje u Čakovcu.
Oslobođen službe i dužnosti kustoda, o. Timotej dao se na velik posao: premda je hrvatskoj kustodiji bila zajamčena samostalnost, znao je da je to „samo kustodija“, a da pravu i sigurnu samostalnost u pravilu ima punopravna provincija, koju nisu bez razloga nazivali „redodržavom“. Iz sve snage prikupljao je dokaze, posjećivao utjecajne ljude i upoznavao ih s pravim, teškim stanjem u Hrvatskoj te objašnjavao i razloge za proglašenje hrvatske kustodije provincijom. I uspio je: 16. srpnja 1661. isti papa Aleksandar VII. izdao je „breve“ s početnim riječima „Ex commissi Nobis divinitus“ u kojemu je potvrdio ono što je ovdje već opisano, pa nastavio:
„Kako su Nam ljubljeni sinovi braća spomenute Kustodije nedavno izložili, oni vruće žele da Mi tu Kustodiju – koja se (kako tvrde) sada sastoji od devet samostana braće, jer su onima sedam gore navedenima pridruženi samostani koprivnički sv. Antuna Padovanskoga i ČAKOVEČKI Sv. NIKOLE BISKUPA, i naprijed spomenutoga samostana redovnica – radi njenog većeg ugleda podignemo u novu provinciju istoga Reda. Stoga Mi, naklonjeni poniznim molbama koje su Nam u njihovo ime ponizno podastrte, ovime tu Kustodiju bez ikakva ograničenja zauvijek podižemo i utvrđujemo u novu Provinciju spomenutoga Reda sa svim pravima …“ i tako dalje u skladu s običajima pisanja takvih dokumenata.
Tako su se, eto, hrvatski franjevci na hrvatskome tlu osamostalili i oslobodili ovisnosti o tuđincima, što su tada mnogi(uzalud!) željeli. Postigli su to – i možda drugima dali primjer i poticaj?! – pola stoljeća prije pavlina (a potom i drugih?), pa bi bio red da im povijest – hrvatska, međimurska i franjevačka – to prizna.

P.S. Usporedba onoga što je 16. srpnja 1661. učinio tadašnji papa s tri i pol stoljeća kasnijom činjenicom da je opet papa (Ivan Pavao II.) bio prvi državni poglavar koji je priznao samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku može se činiti preuveličanom i neodgovarajućom. Ipak, ako se uzmu u obzir sve okolnosti u kojima su se hrvatski franjevci odvajali od mađarskih, treba priznati da su oni na redovničkom „terenu“ učinili upravo ono što je u državno-političkom smislu bio cilj Nikole Zrinskog i zbog čega je glavu izgubio njegov brat Petar – da ovdje ne spominjemo sudbinu Petrove žene Katarine i njezina brata Frana Krste, kao ni posljednje generacije Zrinskih: Nikolina Adama, te Petrovih Judite Petronile, Ivana Antuna i Zore Veronike, a nije mnogo bolje prošla ni Jelena. Razlika je ipak u tome što je ideja Zrinskih za dugo vrijeme zamrla, a ideja o. Timoteja (razumije se: i drugih!) živjela i preživjela sve do 1900. godine kad je o. Vendelin Vošnjak učinio isto što i davni o. Timotej: iz novih razloga osnovao je novu Hrvatsku franjevačku provinciju za kontinentalnu Hrvatsku!
Ne bi, dakle, trebalo to zaboraviti, najmanje pak tajiti ili čak stidjeti se toga. Dapače, …!! A nešto valjda vrijedi i to što je taj papa – prvi, posljednji i dosad jedini! – službeno spomenuo Čakovec, pa makar i preko samostana u njemu!