SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Ne sjećam se više kakvo je vrijeme bilo 8. lipnja ove godine, ali dobro pamtim kako su stari ljudi govorili: „Kak na Medardovo, tak i četrdeset dni.“ Bila je to prastara meteorološka prognoza za vrijeme u doba žetve – češće točna nego netočna, pa nije čudno što su joj ljudi vjerovali i onda kad je „Sveti Medardo“ izuzetno „ne potrefil“. Budući da se sam ne sjećam ovogodišnjega „Medardova“, kažu mi da je bilo s malo kiše i svakako bez najave takve vrućine i suše kakva je malo potom uslijedila i – traje li, traje! Istina, kaže stari narod da „kuruzi suša ne škodi“ i da „se kuruza mora triput frkati, onda na nji prave lati zraseju“ – možda to vrijedi samo za stare, „žilave“ sorte koje je trebalo dobro i „v pravi cajt okapati i ogrinjati če si štel kaj od njih meti“, a ne i na današnje „hibride“, ali ima narod pravo i kad veli „Kaj je preveč – preveč je!“ Jer ako su već potkraj lipnja počeli „pravi pesji dnevi“ – narod ne zna da je Sunce u zviježđu „Maloga psa“, ali vidi da i psi lipšu od vrućine – kako bi tek trebalo biti „gda sveti Ilija od hice zaruži“, a pogotovo kad „Jakob kuri – Ana žari“, čime se označuje vrhunac ljetne žege!? A sve je to posljedica činjenice da smo u pojasu kontinentalne klime s oštrim zimama i vrućim ljetima koje je ovaj narod od davnine podnosio i – nije propao, a možda ni neće barem još neko vrijeme.
Bilo kako bilo, nekoliko dana za kojih je, prema novovjekom „izumu“ zvanom bio-meteorološka prognoza, ljudima bilo preporučivano „izbjegavati fizičke i psihičke napore“ (kako to lijepo zvuči!) iskoristio sam za ponovno prelistavanje knjige neobično velikog formata (38 x 28 cm) i još većega naslova: „Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena [!] vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925 – 1925 sa pregledom povijesti Hrvatske, Bosne i Istre, hrvatske književnosti i razvitka hrvatskog jezika, te hrv. vladara, hercega, banova i biskupa, kao uvodom. Sa 9 zasebnih slika, te 421. slikom u tekstu.“ Knjiga je trebala biti kruna proslave tisućite godišnjice hrvatskoga kraljevstva koja je bila održavana diljem Hrvatske na početku ljeta 1925., pa je zato i bila datirana 26. srpnja iste godine kao da će se toga dana i pojaviti u javnosti. Stvarno pak je bila i „rukopisno“ pripremljena tek dosta poslije toga dana, tiskana još kasnije, a onda i objavljena još i to ne malo kasnije.
Već se po naslovu vidi da je to trebao biti hrvatski biografski leksikon, što i uredništvo u predgovoru potvrđuje: „I mi eto htjeli smo da proslavimo ovu našu dičnu 1000 godišnjicu hrvatskog kraljevstva tako, da prikažemo … u kratkom nizu lica onih koji su od g. 925 do 1925. u 1000 godina radili i djelovali na ponos hrvatskog naroda.“ No, da u tome nije sasvim uspjelo, to se vidi ne samo iz priznanja u istome predgovoru nego i iz pogleda na mnoge stranice te ne male knjige: prilozi su vrlo različiti po opsegu, što može biti razumljivo iz više razloga, ali još više po sadržaju i kriteriju za uvrštavanje, što se ponekad ne može ocijeniti drugačije nego subjektivan pristup (šifrom označenoga!) pisca prema dotičnoj osobi.
Povod za takvu ocjenu daju, uz ostale, podaci o Međimurcima – ne onima koji „jesu“ „znameniti i zaslužni Hrvati“ nego onima koji (uvjetno kažem) to „nisu“. Nema naime u toj knjizi nikoga od onih za koje se zna da su pripremali i proveli oslobođenje Međimurja 1918. godine, a i Vinko Žganec uvršten je samo kao etnomuzikolog! Za neke od njih mogu naslućivati razlog: ne samo da se nisu pridružili proslavi hrvatskoga jubileja nego su joj se i otvoreno suprotstavili. Iz poznatih životopisnih podataka ne zna se je li među njima bio i Stjepan Vidušić, u vrijeme „prevrata 1918“ kapelan u „Goričanima i mal. Subotici“ (!) a kasnije generalni vikar Hrvatske starokatoličke crkve, no on je jedini za kojega u knjizi piše da je bio „organizator navale na Međumurje 1918. Po prijekom sudu odsuđen na smrt na vješalima od Mađara.“
Usprkos tomu, vjerujem ono što su izdavači napisali: „Ljubav je majka ovoga djela, velika i sveta ljubav naprama velikoj i svetoj ideji, za koju su se borili djedovi naši, ocevi (!) naši, a za koju će se boriti i ako Bog da i unuci naši, a to je ideja slobode i sreće Hrvatske.“

P.S. Ne znam koliko sam puta čuo kako nam uvažena gospođa predsjednica Vlade najprije najavljuje, a na kraju i euforično dovikuje: „Hrvatski jezik postaje dvadeset i četvrti službeni jezik Europske unije!“ Činila je to glasom i naglaskom koji daje naslućivati da su se toliki teški i dugotrajni pregovori u sva trideset i četiri ili koliko je već bilo „poglavlja“, vodili upravo i samo oko toga hoće li ili ne će biti baš tako: da će, naime hrvatski biti dvadeset i četvrti, a ne dvadeset i peti ili čak ne-daj-Bože dvadeset i šesti službeni jezik Unije i eto – u pregovaračkom ringu izborili smo još jednu veliku pobjedu! Nisam ni prvi ni jedini Hrvat koji bi rado podijelio njezinu radost i ponos zbog toga kad bi iz njezine euforije mogao zaključiti koji „hrvatski“ jezik ulazi u „Zajednicu“ (oprostite, „Uniju“): onaj za čiju se čistoću zalažu – ili bi se morali zalagati – pravi Hrvati koji vole svoj jezik, ili onaj s kojim se sve češće susrećemo a prepun je „lijepih“, specifično „naših “ riječi kao što su šoping, buking, parking, butik, helou, jes, okej, verigud, bjutiful, nou, of, on, pliz, tenkjuverimač, gudbaj, gudnajt, atenšn, komunikejšn, pres, njuz, everibodi, kofi, ajskrim, hotdog, bir, milk, higlajf, lanč, drink, slip (čuo sam već i lančati, drinkati-nadrinkan, slipati!) ajlavju, ajkanou, frirums, dajnerskard, kaman, go, stop, help, puš, formen, forvumen, mejkap, oupen, klousd i još duuuuugo itd. Vjerojatno će to ipak biti ne onaj prvi koji sve manje Hrvata razumije i priznaje svojim, nego ovaj drugi na kojemu je nedavno baš nama Hrvatima (ne nekim …!) bilo rečeno da gospođa predsjednica hrvatske Vlade upravo u samoj Hrvatskoj (ne negdje u …!) otvara ni manje ni više nego – kroejšasamit! Nije rečeno kako je to bilo prevedeno sudionicima toga skupa stranaca (oprostite: kroejšasamita!) dakle, na jezike koje oni razumiju, ali za nas Hrvate nije loše kao još jedan – new original product of Croatia!