SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

U našem klimatskom pojasu srpanj je od pamtivijeka bio najtopliji mjesec u godini. Ipak, srpanj 1941. – barem u Međimurju – bio je posebno vruć. Već dva i pol mjeseca bila je tu mađarska vojska; ona nije službeno ukinula upravne i ostale službe koje je preuzela ili uspostavila Nezavisna Država Hrvatska, ali je dopuštala da njezini pristaše ne dopuštaju da te službe, uključujući i škole, normalno djeluju premda su njihovim službenicima stizale plaće iz NDH – razumije se, „na šverc“ jer (mađarska!) straža na srušenom dravskom mostu kod Varaždina nije dopuštala normalan promet! (Istim su putem i varaždinski gimnazijalci iz Međimurja dobili spomen-svjedodžbe o završenom razredu premda dva i pol mjeseca nije niti bilo nastave.) Samo je u slučaju nekih „izgreda“ intervenirala ali jednostrano; na primjer: kad su 30. travnja u nekim mjestima bile poskidane mađarske zastave na školama, općinama i poštama, stotinjak je osumnjičenih bilo hitno uhićeno i po zatvorima bez suđenja „fasovalo svoje“, ili 20. svibnja kad je o. Vlado Vincek na kraju „večernice“ u čakovečkoj crkvi otišao od oltara prije nego je bila otpjevana mađarska himna pa je odmah bio uhićen i s o. Petronijem Pajtlerom još istoga dana „šupiran“ preko Drave, ali nije reagirala kad su potom čakovečki „domoljubi“ razbijali prozore hrvatskim fratrima na samostanu, i tako dalje, a da se niti ne spominju „samoinicijativni“ postupci pojedinaca prema pojedincima (npr. neprikriveno popisivanje osoba koje su kupovale rijetko prispjele hrvatske novine i ostala uočljiva i neuočljiva „špiclanja“). Svojevrsna naznaka mađarskih namjera mogla se vidjeti i u tome što je njena vojska u lipnju zaposjela općine Štrigovu i Raskrižje koje si je na početku rata zajedno sa sjevernim dijelom bivše Dravske banovine prisvojio njemački Treći Reich. (Usput rečeno, takvo vraćanje Međimurju tada nije smetalo tamošnjim „nemeđimurcima“ i “„nehrvatima“!)
Onda su 9. srpnja 1941. već rano ujutro osvanuli veliki plakati označeni „piros-fehér-zöld“ (crveno-bijelo-zelenom) trobojnicom na kojima je dvije trećine prostora zauzimao krupno ispisan mađarski, a jednu trećinu sitan „horvatski“ tekst. Njima je pukovnik Zsigmond Timár kao vojni zapovjednik obznanio: „Po naredbi magjarskog kraljevskog honvedskog zapovedništva stupilo je v život soldačko ravnanje po celoj meri i to od denes v noči od 0 vure vu kotaru Csaktornya i Perlak. S tim se je Megjimutje konačno i za navek vrnulo majki zemli Magjarskoj. Prosim se stanovništvo kotara da si odgovarajuč v ovom radosnom dnevu okinči svoje hiže zastavama majke zemle Magjarske. Upozoravam opčinstvo kotara kaj se zvlada i da se pristojno ponaša jer bum sakoga nereda najostreše sprečil.“ (U datumu je pogrešno „juniuša“ mjesto „juliuša“
Ukratko: tek je sada uvedeno „soldačko ravnanje“ ilitiga vojna uprava, što je zapravo priznanje okupacije, jer sve ono dotad bilo je, navodno, nekakvo „čuvanje reda i mira“, što hrvatska vlast, opet navodno, „nije“ mogla-znala-htjela-činila! I sad su na brzinu bile „preuzete“ sve javne ustanove i njihovi uredi, a njihovi dotadašnji službenici – koji nisu prihvaćali novo stanje – nisu se smjeli ni pred njima okupljati, što su dotad redovito činili.
Oko tri tjedna potom, neposredno pred kraj srpnja, iznenada su svi takvi, posebno oni koji po rođenju nisu bili Međimurci, bili uhićeni i dovedeni u dvorište „preparandije“. Nakon dugog čekanja na srpanjskoj vrućini pojedinačno su bili pozivani pred „nekoga“ koji im je preko domaćega tumača priopćio kako ili mogu ostati u Mađarskoj ako priznaju njenu vlast i prihvate premještaj (tko zna kamo?) ili moraju odmah „dobrovoljno“ napustiti državu odričući se svih svojih prava prema njoj. Posljedica je bila predvidiva jer za većinu nije bilo drugog izbora osim prihvatiti drugu mogućnost. Bio je to pravi „egzodus“ hrvatskih službenika utoliko više što su hrvatske vlasti – premda nisu priznavale okupaciju Međimurja – bile dokraja „fer“: svi su takvi bili prihvaćeni i brzo razmješteni na području NDH; svakomu je čak bio poslan kamion (tadašnjih dimenzija i nosivosti!) za prijevoz barem dijela pokućstva i stvari do željezničkoga kolodvora u Varaždinu i dalje vlakom do novog odredišta.

P.S. Prisjećajući se tih ratnih dana kad rata u smislu vojničkih operacija u Međimurju nije niti bilo, ponovo pokušavam u različitim povijestima i „povijestima“, sjećanjima i „saznanjima“, zapisanima vlastitom rukom dotičnika i na brzinu (tko danas ima vremena?) „diktiranima u pero“, pronaći potvrdu za „veliku istinu“ o ulozi nekolicine čakovečkih i priločkih „mađarona“ za ulazak mađarske vojske 16. travnja 1941. u ovaj kraj. Naime, kao što su prije 1918. godine mnoge međimurske obitelji djecu učile moliti „Otec naš, … mentuvaj nas od hudoga. Amen, ja pak sem mali Horvat/ica!“ te time usađivale u njih i podržavale u njima osjećaj nacionalne pripadnosti hrvatskomu narodu bez obzira na to koliko im je taj narod bio više politički nego fizički daleko, tako je i u Mađarskoj poslije Trianonskog mirovnog ugovora sve, baš sve zaplakalo i godinama plakalo nad gubitkom onoga što niti nije bilo njihovo. Dovoljno je pogledati školske čitanke onoga vremena: bez ikakva uvijanja sve počinju najoštrijim protutrianonskim parolama koje su se učile napamet i ponavljale poput „Očenaša“. „Duh je dakle bio voljan“ i do 1941. godine, ali drugo je pitanje jesu li vojska i ostale vlasti bile spremne! Hitler je već gotovo pripremio mnogo veći zahvat, ali ni on nije smatrao da može 28. ožujka 1941. napasti Jugoslaviju, nego mu je za to trebalo deset dana premda bi je takvu kakva je bila vjerojatno srušio već prvoga dana.
Zna se da je Mađarska imala dosta svojih „aduta“ u Međimurju, a drugdje možda i više, ali da je računala s takvim razvojem događaja i pripremila se za nj, vjerojatno bi i sama Hitleru ponudila svoje „usluge“ za komadanje Jugoslavije, razumije se, očekujući od toga i „veći komad kolača“. Očito, dakle, zatečena svime, njena je vojska tek pet dana poslije njemačkog napada na Jugoslaviju ušla u Bačku, a još pet dana kasnije i u Međimurje na onu granicu do 1918. godine. A učinila bi to vjerojatno i bez „pregovora“ – k tomu i „uspješnih“! – sa samozvanim „delegacijama“ iz Čakovca i Preloga, kakvima se „post festum“ pripisuju odlučujuće uloge u tim događajima.
Dabome: ne branim djelovanje „mađarona“ u hrvatskom Čakovcu i Međimurju, nego samo „… od Platona draža mi je istina!“