SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

U tjednu Crvenoga križa, za koji znamo najviše po tomu što nam pošta – punim naslovom Hrvatska pošta – po Zakonu o Hrvatskom crvenom križu na pisma lijepi i naplaćuje „doplatnu marku“, a mladi aktivisti te humanitarne udruge donose u kuće potvrde za dobrovoljne novčane priloge ne manje od označenoga iznosa, u tome tjednu, dakle, na mjestu je pitanje: zašto baš Crveni križ kad je crvena boja nekima mrska toliko, a možda i više, koliko je za druge, na primjer, trinaest nesretan broj? Zašto baš crvena boja za Crveni križ – treba li reći što je to? – a ne, recimo, plava boja vedroga neba i čistoga mora, ili smeđa boja kore pečenoga kruha, ili zelena boja svježe, rosne livade, ili zlatna boja kukuruznoga zrna, ili bijela boja (ako je takvom priznamo) kao znak čistoće, nevinosti, poštenja, dobre namjere, i tako dalje – pa bi se tada, valjda, Crveni križ zvao Plavi, Smeđi, Zeleni, Zlatni ili Bijeli križ, što u čitavoj stvari ne bi bilo baš nimalo važno?
Usuđujem se kladiti da će oni najbolje i najbrže pameti odmah odgovoriti: ma kakvo nebo i more, kakva kora kruha, livada, kukuruz, čistoća?! misle oni, jasno je: krv, crvena krv, i na bojnom polju prolivena krv – to se vidi iz crvenoga križa kao znaka Crvenoga križa! Oni ne tako dobre i brze pameti malo će zastati, malo više promisliti i – ne žaliti truda i vremena za traženje malo sigurnijih podataka o tome. I naći približno ovo:
Otkad je svijeta i vijeka – i rata! – rat je nešto o čemu se sudi dijametralno suprotno (neki vole reći „za 360 stupnjeva suprotno“, što nije samo krivo nego i besmisleno, da ne kažem i glupo!). On je uvijek opravdan, pravedan, potreban, razumljiv, human, neizbježiv i „jedino rješenje“ – za one koji ga pokreću; za one pak protiv kojih je pokrenut, za napadnute uvijek je neopravdan, nepravedan, nepotreban, nerazuman, nehuman, suvišan i nešto što je ipak trebalo izbjeći. Njegov završetak uvijek je dokaz i potvrda istih ocjena ali ne po gornjemu redu, za napadača i napadnutoga, nego za pobjednika i poraženoga, a to – povijest je to ne jednom dokazala i dobro je što je to činila – ne moraju uvijek biti onaj koji je napao i onaj koji se morao braniti.
No, oni koji o ratovima odlučuju daleko od bojnoga polja, najčešće – ma ne najčešće, nego nikad! – ne misle na one bez kojih nema niti može biti rata i koji će težinu bilo dobitničkog bilo gubitničkog rata iznijeti na svojim leđima, a njegovu cijenu platiti svojom krvlju. Pogotovo ne na one koji će svoje kosti – sve ili samo neku od njih – ni krivi ni dužni ostavljati na bojištima zato što je netko drugi, nikad viđen i još manje poznat, bio malko-malčice jači, brži, vještiji, spremniji, spretniji ili samo – sretniji! A koliko je bilo takvih u tisuće godina ratovanja po cijelom poznatom i nepoznatom, kulturnom i civiliziranom svijetu, ali i po onomu koji nije bio takav, ali je ratovati znao!?! Koliko je mrtvih ostajalo nepokopano i prepušteno lešinarima svih vrsta, koliko je ranjenih umrlo jer im nitko nije pružio potrebnu i spasonosnu pomoć ili ih je nemoćne sadistički ubijao, koliki su kao bogalji ili neizlječivo bolesni bili prepušteni samomu sebi na teret i onima oko sebe na milost i još više na nemilost?!
Jedan takav slučaj – jedan od mnogih i većih i manjih, i težih i lakših – dogodio se prije ravnih sto pedeset godina kod talijanskoga mjestanca Solferina u blizini jezera Garda i nedaleko grada Mantove. Gotovo je nevjerojatno koliko se ljudi tamo našlo 24. lipnja 1859.: povijesni podaci govore o 170.000 talijanskih i francuskih vojnika pod zapovjedništvom sardinijskoga kralja Viktora Emanuela II. (Drugoga) i francuskoga cara Napoleona III. (Trećega) na jednoj strani, i 150.000 austrijskih vojnika kojima su zapovijedali generali Franz Wimpffen i Franz Schlick.
Ovdje i sada nije važno što su Talijani i Francuzi „do nogu“ potukli Austrijance i time osvojili Lombardiju. Bitku spominjemo iz drugih dvaju razloga: ponajprije zato što je tamo poslije nje ostalo 17.000 Talijana i Francuza te čak 22.000 njihovih protivnika ili gotovo svaki sedmi vojnik!! Vrijedno je truda zamisliti kako je to izgledalo: četrdeset tisuća – gotovo pola Međimurja ili čitav Varaždin!! – ljudskih tjelesa mrtvih ali i živih kojima nitko ne pruža ni čašu vode a kamoli zavoj, lijek ili drugu pomoć!!
Drugi, ne manji razlog je što se tamo našao i čovjek koji s tim ratom, još manje s tim pokoljem, nije imao nikakve veze. Kao službenik jedne švicarske kompanije Henry Dunant već se nagledao različitih ljudskih nevolja u sjevernoj Africi, na Siciliji i u Americi, a sad je poslovno tražeći cara Napoleona upravo naišao na užasan prizor kod Solferina gdje Crveni križ nije počeo djelovati jednostavno zato što ga još nije bilo. Usprkos svojoj najboljoj muževnoj dobi nemoćan da učini bilo što ozbiljnije za toliko mnoštvo mrtvih koje je trebalo pokopati i ranjenih koji nisu mogli drugo nego čekati da im se pridruže, počeo je razmišljati – baš tako: tek je počeo razmišljati – što bi se moglo učiniti u takvim slučajevima. Plod njegova razmišljanja pokazao se poslije četiri-pet godina, kad je u švicarskome gradu Ženevi bila osnovana humanitarna organizacija koja si je kao zaštitni znak ili znak raspoznavanja uzela neprolivenu krv iz Solferina ili bilo kojega drugoga bojišta nego – švicarski grb (bijeli križ jednakih krakova na crvenome polju) ali s izmijenjenim, obrnutim bojama: crveni križ jednakih krakova na bijelome polju, i po njemu se prozvala Crveni križ.
Poput mnogih drugih velikih dobrotvora, ni „izumitelj“ Crvenoga križa nije od svojega „izuma“ imao ništa: čudo je što ga se netko sjetio i dodijelio mu prvu Nobelovu nagradu za mir; inače je u času smrti u dubokoj starosti za ljudsko društvo već odavno, više od četrdeset godina, bio mrtav.