SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Bez ozbiljnijega, studioznijega pristupa toj stvari teško je reći i još teže tvrditi, no na temelju samo letimičnoga prelistavanja relevantnih izvora podataka (matice, shematizmi i sl.), nije teško steći utisak da je Međimurje od davnine poznato kao kraj u kojemu duhovna i duhovnička zvanja niču – istina, ne „kao gljive poslije kiše“ ali u usporedbi s nekim drugim hrvatskim krajevima svakako – u natprosječnom broju. Kao i u svim drugim zvanjima i zanimanjima, među tolikima koji su osjetili i prihvatili svećenički poziv uvijek se nađe netko tko se u obavljanju svojega „posla“ ističe općenito ili nečim posebno; takvima se onda povjeravaju više, veće i odgovornije službe koje su hoćeš-nećeš povezane i s nekim počastima: velečasni postaju prečasnima, svećenici postaju kanonicima, a od ovih samo vrlo rijetki i biskupima.
Jedan od tih i takvih bio je Dominik Premuš.
Bio je rođen u međimurskom Prelogu upravo prije sto i pedeset godina, 2, kolovoza 1861. u uglednoj obitelji, u mjestu nazivanoj „Ištokovi“; otac mu je bio Josip, a majka Katarina također iz „bojše familije“ iz koje je potekao i mnogogodišnji ravnatelj varaždinske gimnazije i pedagoški pisac Franjo Pongračić. U državno-političkim okolnostima, u kojima je Međimurje upravo u godini njegova rođenja ponovo ušlo u granice uže Mađarske i u njima ostalo do 24. prosinca 1918. (pravno zapravo i do 4. lipnja 1920.!), četverorazrednu osnovnu ili pučku školu završio je u svome rodnome mjestu, šest razreda gimnazije u Velikoj Kaniži i ostala dva u zagrebačkom Nadbiskupskom liceju.
Tu je započeo studij teologije koji je poslije prve godine nastavio i dovršio u Pešti
Tu je nastavio školovanje studijem u prvoj godini teologije koji je potom dovršio u Pešti. Zaređen je bio 1885. i nakratko, svega šest mjeseci, bio je kapelan u Maloj Subotici, jer je ubrzo – vjerojatno već prije zapažen od nadbiskupa ili njegovih suradnika – bio pozvan da bude „aktuarom“ (službenikom) u zagrebačkoj Nadbiskupskoj pisarnici. Bio je to početak „karijere“ koja će ga učiniti bliskim i neposrednim suradnikom trojice zagrebačkih nadbiskupa: spomenutoga Josipa Mihalovića, Jurja Posilovića i Antuna Bauera te njihovih sufragana koji su se redali na biskupskim stolicama bosansko-srijemskoj (u Đakovu), senjsko-modruškoj i grko-katoličkoj.
Već dvije godine kasnije postao je vjeroučiteljem na nižoj gimnaziji i „prefektom“ (predstojnikom, upraviteljem) „Plemićkoga konvikta“ (ustanove za mladež na školovanju poput današnjega učeničkoga doma) u Zagrebu, a kad je 1890. godine još postigao doktorat iz teologije, započeo je njegov relativno brzi uspon u crkvenim službama i častima od kojih vrijedi ovdje spomenuti najvažnije. Odmah je postao nadbiskupovim „ceremonijarom“, 1893. godine bio je imenovan prebendarom i 1906. godine kanonikom Zagrebačkoga kaptola te godinu potom ravnateljem Nadbiskupske pisarnice. Nadbiskup Juraj Posilović i njegov „koadjutor s pravom nasljedstva“ (koji zapravo već od samoga takvoga imenovanja gotovo samostalno vodi nadbiskupiju) Antun Bauer uzeli su si ga za pomoćnika; ovaj drugi učinio ga je i kanonikom „a latere“, tj. svojim „pobočnikom“. Na njegov prijedlog Sveta Stolica dodijelila mu je 1912. godine naslov „apostolskoga protonotara“, a potom ga je 1914. godine, u skladu sa svojom praksom; imenovala naslovnim beogradskim i smederevskim biskupom sa službom u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Sljedeće je godine bio posvećen, a još godinu dana kasnije postao je i velikim prepoštom Zagrebačkoga kaptola i priorom vranskim. Već od dana posvete bio je sufragan zagrebačkoga nadbiskupa i njegov generalni vikar što bi se laičkim rječnikom reklo da je u crkveno-pravnim poslovima bio nadbiskupov opunomoćenik i zamjenik. Premda neki od tih naslova, zaostalih iz hrvatske crkvene povijesti, ne označavaju posebnu službu, svakako su znak ugleda, povjerenja, priznanja i časti koje je, mnogo ima dokaza za to, sasvim zasluženo uživao.
Za gotovo dvadeset godina njegove službe generalnoga vikara teško bi se našlo poslova, zadataka i problema koji bi se mogli bolje obaviti ili riješiti nego je to on uspio. Neumoran je bio i savjestan, ali i dokraja ljubazan, „ljudski“ u dodiru s ljudima. Zato su mnogi župnici i ostali svećenici s veseljem otvarali vrata i dočekivali „biškupa“ kad se čulo da dolazi upravo on na „firmu“, u „kanonsku vizitaciju“ (službeni pohod i pregled), na blagoslov nečega novoga ili u posjet iz bilo kojega razloga. Mnogi „nerješivi“ problemi nekog pojedinca ili zajednice bili su riješeni kad ih je on „uzeo u ruke“, porazgovarao o njima, posavjetovao nekoga i slično. Možda najustrajnije za što se zauzimao bilo je čuvanje hrvatske narodne svijesti u Međimurju u okviru Zagrebačke nadbiskupije, a možda najteže o čemu je morao raspravljati bio je „žuti pokret“ svećenika koji je poslije Prvoga svjetskoga rata buknuo i u Međimurju; hrabro je s nadbiskupom odmah došao ovamo, „raščistio stvari“ i time spriječio mnogo veće zlo i za Crkvu i za ljude.
Već u zreloj muževnoj dobi uspješno se okušao i u pjesništvu i to onom domoljubnom; pod pseudonimom „Ištokov Domina“ objavljivao je književnim časopisima, a dosta je surađivao i u „Katoličkom Listu“. No kod podsjećanja na nj nikako se ne bi smio zaobići njegova vlastita životna skromnost i dijametralno suprotna „rastrošnost“ u karitativnom odnosu prema drugima. Neka u tome smislu bude dovoljno spomenuti da je školovao četiri kasnije poznata međimurska svećenika s kojima je bio rodbinski vezan (I. Rodić, P. Košak, V. Malek i K. Bubanić – svi su ga zvali „vujča“,pa su taj naziv i drugi prihvatili), a pomagao je i druge, kod gradnje pak „fraterske“ gimnazije u Varaždinu iskazao se kao malo tko. Stoga je njegova smrt 27. veljače 1934. izazvala veliku žalost ne samo u crkvenim nego i u svjetovnim krugovima.

P.S. Z velkim veseljom preštel sem v zadjih cajtungah kak su si Poturenčani zrihtali jenoga starinskoga melina na Muri pak se ve štimaju kaj si kuruzu meleju tak kak su to negda njihovi stari mleli. Lepo je to, samo mi se vidi kaj je to ne zaistinu njihov melin, neg kaj su si ga dopelali – ne budi grdo vun povedano – tijam z Bosne, z Dalmacije ali z Hercegovine. Zakaj mi se tak vidi? Pak išče ve na njemu piše „Općinski mlin“, kak daj bil ne na Muri i v Međimurju neg na Cetini ali Neretvi! Jel bi mortik međimurski starinski melin bil menje vreden ali bi morti bila kakša sramota če bi na njemu i pisalo međimurski starinski „OPČINSKI MELIN“?!