SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Tko zna je li bio svjestan ozbiljnosti i istinitosti svojih riječi onaj tko je prvi rekao: „Vatra i voda dobri su sluge, ali loši gospodari,“ a ne bi pogriješio da je pridjeve stavio u superlative: „najbolji“ i „najlošiji“. No, ako i njih treba međusobno uspoređivati, vatri bi ipak trebalo priznati da je za (ne malu?) sitnicu gora i opasnija: voda se ponekad može svladati, ukrotiti te uz malo znanja (i sreće!) prijeći, dok je to za vatru teže reći i još teže učiniti. Teško je to i danas kad je vatrogasna tehnika – od mogućnosti dojave do sredstava za neposredno gašenje – izvanredno razvijena, a kako je tek bilo nekad kad se čovjek s kantom vode u ruci nije mogao ni približiti divljemu plamenu. A požara je oduvijek bilo: jedni su nastajali zbog prirodnih sila, druge je izazivao čovjek, a od tih jedne nažalost namjerno, dok je na druge premalo pazio i prekasno mislio.
Neki su već bili spomenuti i u ovoj novinskoj rubrici jer i vatre, požari ili, po domaće, „ognji“ – „nisu ili jesu, (hamletovsko) pitanje je sad“, a nisam jedini koji tvrdi da jesu – činili povijest i određivali „sudbinu“ pojedinca, obitelji, susjedstva (ponekad i velikoga!), mjesta i čitavoga kraja. Vrijedi zato podsjećati barem na neke, one najveće i one o kojima su sačuvani vjerodostojni podaci.
Priliku za to daje upravo navršena devedeseta godišnjica požara koji je Pribislavec zahvatio 30. srpnja 1921. O njegovoj veličini i težini dovoljno govori podatak da je u tome mjestu, koje tada ni po prostoru ni po broju kuća i gotovo samo poljoprivrednih gospodarstava nije bilo ni za četvrtinu današnjega „Prslavca“, gorjelo živo drveće i zelena živica, a „ogenj je zavjel“ i u krajnje siromaštvo bacio čak trideset i jednu obitelj s osamdeset i osam članova različite dobi. Krivnja za nj može se pripisati dugoj i silnoj suši koja je stvorila idealne uvjete za požar, zatim jakom sjeveroistočnjaku koji je od ranoga jutra počeo tek najavljivati buduću kišu (misli se da bi sjeverozapadnjak izazvao još mnogo teže posljedice), najviše ipak, čini se, djeci koja su se „na jenomu škednju“ igrala šibicama i pušila.
Na sreću (smije li se sreća ma i uvjetno spominjati?), sačuvan je popis gospodara koji su požarom bili teško oštećeni. Danas nitko od njih nije živ, ali će njihovi podaleki potomci i nasljednici ili možda novi vlasnici njihovih „gruntov“ prepoznati stradalnike i preko toga saznati djelić davne, već i zaboravljene prošlosti odavno obnovljenoga imanja na kojemu danas uživaju. Evo, dakle, imena tih nesretnika:
Franjo Car, Franjo Varga, Margeta Vibovec, Franjo Novak, Lovro Mihalković, Vinko Zorčec, Ivan Sabol, Franjo Car ml., Apolonija udova Bernat, Josip Špoljarić, Roza Špoljarić, Andro Žerjav, Pavao Špoljarić, Imbro Žerjav, Ivan Kovač, Andro Želežnjak ml., Andro Želežnjak st., Franjo Križajić, Imbro Kutnjak, Martin Strah, Tomo Lisjak, Mara Lesjak, Petar Lesjak, braća Jakob i Stjepan Jagec, Jakob Jagec, Stjepan Jagec st., Tereza Jagec, Nikola Čeh, Blaž Kučiš, Josip Žganec i Franjo Tkalčec.
Isto tako na sreću (?), sačuvani su (ni približno potpuni!) popisi štete od požara i njena prva procjena. Evo jednog primjera: „Kuća, sa svim gospodarskim zgradama, 5 komada svinja, sve pokućtvo, oprava, obuća, posteljina, sav ovogodišnji prirod žita, krma, slama, gospodarsko oruđe, obrti namještaj, zaliha robe, gorivo i građevno drvo, sve u vrijednosti od 186.900 kruna.“ Na sreću nije kod svakoga bilo tako jer niti su sva gospodarstva bila jednako imućna, niti su sva do temelja izgorjela, no tužno je gotovo za svako čitati da je u dim otišao „sav ovogodišnji prirod žita, krma i slama“ jer je, prema tadašnjem običaju, sve snoplje u stogovima po dvorištima i štagljevima još čekalo na red da „mlatci“ obave svoj posao.
Tadašnji, recimo, „poluslužbeni“ izvještaj o nesreći sabire pojedinačne podatke: „Izgorjelo je u svemu: 6 kuća, 67 gospodarskih zgrada, 1 bik, 10 svinja, oko 3 vagona zrnja, 128 komada peradi i 7 zeceva, a sveukupna šteta procenjena je na 2 milijuna 607 hiljada i 515 kruna,“ i dodaje: „Osigurano nije bilo ništa!“ Pritom nisu posebno spomenuti, na primjer, pokućstvo, brojni kukuružnjaci, svinjci, kokošinjci, gospodarsko oruđe i sprave, a posebno ne silno ogrjevno, a i ne malo građevnoga drva. U usporedbi s iznosima novca kojim danas „baratamo“, šteta se ne čini naročito velikom, ali ako se odnos „kruna prema kuni“ izrazi uobičajenom formulom „jedan prema sto“, slika je drukčija!
Brzina širenja vatre može se vidjeti po tome što je zaglavila tolika perad koja se uvijek razbježi već na prvi znak opasnosti, pa nije čudo što su stradale i životinje koje su po običaju bile zatvorene. Najžalosnije je ipak što su žrtve ognja bile i tri ljudske osobe. Bile su to Rega Novak ud. Zrna, starica od sedamdeset godina, i njezine unučice Marija i Franciska Križajić od šest i dvije godine, djeca Franje Križajića; njih je vatra iznenadila u kući pa je starica sva obgorjela a mala Franciska po obrazu, dok se starija Marija, naivno tražeći spas, pod krevetom ugušila.
Izvještaji pohvalno spominju da su osim domaćih ljudi na garište (?!) došla vatrogasna društva sa štrcaljkama iz Čakovca, Belice, Benkovca, Krištanovca, Male Subotice, Nedelišča, Palovca i Strahoninca te odjeli iz Čakovec-Marofa, Ivanovca, Mačkovca, Mihovljana, Novog Sela, Pribislavca, Saske (!) Vesi, (G.) Vidovca te seljaci iz Belice s 15 konjskih zaprega i buradi, a i odio vojnika „8. vojničkog puka“ iz Čakovca. Bez svih njih tko zna kako bi još i kada sve završilo.

P.S. Kamo sreće da je to bio jedini „ogenj“ one godine u Međimurju, ali nije! Samo deset dana prije toga „pogorel“ je Antun Kodba iz Krčof kod Štrigove, ali da ne nabrajamo takve „manje“, ne možemo ne spomenuti onaj u Goričanu 23. ožujka iste godine. I tamo su djeca zapalila slamu kraj „škednja“, a od toga je uz „pomoć“ suše i istočnjaka u roku od dva sata „izgorilo 11 kuća, 14. štala, 40 sjenika, 25 svinjaca, 8 kleti, 37 kukuružnjaka i 9 drvarnica, puno pokućstva,odjeće, posuđa, žita, krme i slame, gospodarskog oruđa, drva i drugih predmeta. U svemu u vrednosti 1,680.000 kruna.“ Tamo su domaćim vatrogascima (s 2 štrcaljke) u pomoć došli oni „iz okolice, pače oni iz Preloga“, a i zapovjednik vojske iz Kraljevca sa svojim odjelom. Možda bi bez njih bilo još gore?!