SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

U jednoj od svojih „povjestica“ August Šenoa pripovijeda kako je boravak glasovitoga baruna Trenka sa svojim hrvatskim junacima u Beču za vrijeme carice Marije Terezije završio tako da
„…Nijemci mole još i danas
‘’Osvrni se, Bože, na nas:
Izbavi nas kuge, rata,
Zle godine i – Hrvata!“
Ne treba ovdje obrazlagati zašto bečki „Nijemci još i danas“ (valjda ipak samo u pjesnikovu stihu i to zbog rime, ali – nikad ne valja ni u što biti previše siguran!) jednim od četiriju očito najvećih zala na svijetu, prema Šenoi, smatraju nas Hrvate, dok o ratu i gladi ne treba ni razmišljati, ali se čini znakovitim što se od tolikih silnih i opakih bolesti, koje od davnine muče ljude, bila spomenuta baš kuga. Ne sasvim bez razloga jer i u našem narodu kuga je pojam za svaku ne posebno identificiranu bolest („Nekša kuga je došla …“), pa i za bilo koje drugo zlo (na primjer kao „Da bi te kuga potrla!“i slično, što se ponekad i u šali izgovara).
No, u pravom, medicinskom smislu kuga je uistinu teška zarazna bolest. Od nje najprije obolijevaju glodavci, uglavnom štakori, a na čovjeka je prenose različite buhe, naročito ona štakorska. Izaziva upalu limfatičnoga tkiva i krvnih žila, otekline, krvarenja i nekroze,te izuzetno veliku smrtnost. Danas se uspješno liječi antibioticima, ali dok se za njih nije znalo, nemilosrdno je i masovno kosila ljude. Računa se da je za epidemija koje su izvorište imale u Srednjoj Aziji, od VI. do VIII. stoljeća u grob odvela 40,000.000 ljudi, a u valovima epidemije od XIV. do XVIII. stoljeća usmrtila je četvrtinu europskoga stanovništva.
Kao i uvijek u takvim i sličnim nevoljama, kršćanski se puk pojačano i učestalo obraćao Bogu za milosrđe i pomoć. Činio je to na različite načine: molitvom, osobnim žrtvama i dobrim djelima, no ne pouzdajući se uvijek u snagu vlastite zasluge pred Bogom, često se za pomoć, posredovanje i zagovor obraćao svecima koji su na neki način bili povezani s nevoljom koja ljude muči. Za kugu nije bilo teško naći takvoga: bio je to sv. Rok, rođen na samome kraju trinaestoga stoljeća u Montpelieru u Francuskoj. Na hodočašću u Rim naišao je u Italiji na epidemiju kuge pa, dok je zdušno pomagao oboljelima oko Piacenze, i sam se zarazio. Da ne bi bolest prenosio na druge, povukao se u šumsku samoću kamo mu je, prema pobožnoj legendi, nepoznati pas svaki dan donosio kruh. Prebolio je, a kad se vratio u svoj rodni kraj, bio je optužen kao neprijateljski uhoda i strpan u zatvor u kojemu je 1327. godine umro. Zaštitnikom od kuge smatra se od početka XV. stoljeća kad je grad Konstanz njegovom zagovoru pripisao što se riješio te nevolje.
Premda vrlo oskudni, povijesni izvori nedvojbeno pokazuju da kuga, harajući Europom, nije niti zaobilazila niti štedjela Međimurje, a kad se pojavila, ni ovdašnji vjernici nisu postupali drugačije od drugih koji su već osjetili njezin bič na svojoj koži. Koliko se zna, prvi pisani podatak o tome posredno je zabilježen 1688. godine u zapisniku o „kanonskoj vizitaciji“ (službenom obilasku i pregledu) nekadašnje župe sv. Mihovila Arkanđela u Mihovljanu (u nju je spadao i Čakovec). Dobrih pola stoljeća kasnije malo opširnije opisao ga je Josip Bedeković u svojoj poznatoj knjizi o Međimurju. Prema njemu, oko 1681. godine kuga je harala po tome kraju, a prestala je kad se narod zavjetovao da će njemu u čast podići kapelu. Bilo je to u vrijeme Adama Zrinskoga koji je odmah za nju dao zemljište blizu svojega „ marofa“ na širokoj ravnici sjeverni od Mihovljana; taj će marof, kao i naselje koje će tamo nastati, po titularu tamošnje kapele dobiti ime „Sv. Rok“. Marof će s vremenom nestati bez traga, a naselje će se u „socijalističko“ vrijeme spojiti sa susjednim Novim Selom – očito također nastalim u relativno „novije“ vrijeme – pod hibridnim imenom Novo Selo Rok“.
Ljudi su održali zavjet i već do 1686. godine podigli kapelu očito ne veliku jer nešto kasniji zapisi spominju kako se hodočasnici iz čitavoga Međimurja koji se oko nje okupljaju – hodočastilo se u procesijama pod crkvenim zastavama sve do sredine XX. stoljeća – na blagdan sv. Fabijana (usred najjače zime!!), na Uskrsni i Duhovski utorak te osobito na samo „Rokovo“ – nemaju kamo skloniti u slučaju nevremena (u blizini je bila samo jedna kuća, vjerojatno marof). Stoga ju je sredinom XVIII. stoljeća župnik Toma Dollar proširio i vjerojatno joj dao današnji unutrašnji oblik. Tako je nastala prava crkva sa svetištem od 8 x 5 i lađom od 18 x 8 metara. Kasniji skromni i škrti zapisi spominju da je 1779. godine dograđena sakristija iznad koje je soba za svećenika, da je 1860-ih godina bio postavljen novi pod od kamenih ploča, da su već prije 1864. godine na koru bile postavljene male orgulje, da su 1870-ih godina bili obnovljeni i pozlaćeni oltari, da je 1878. godine „mjesto staroga tornja poput dimnjaka koji je samo nagrđivao kapelu“ bio podignut novi s kupolom pokrivenom limom, da je 1968. godine bila temeljito obnovljena, da je u prošlom stoljeću bila uvedena električna rasvjeta i postavljena nova zvona, da je od sredine prošloga stoljeća služila i za nastavu vjeronauka, da se već pedesetak godina u njoj održavaju redovita tjedna bogoslužja. Jednom riječi: „zahvaljujući“ kugi i sv. Roku onaj dio čakovečke župe, prilično udaljen od njena središta, dobio je aktivan vjerski i bogoštovni centar.

P.S. P. S. Kapela sv. Roka u „Novom Selu Rok“ – kakav hibridni naziv koji izmiče gramatičkim pravilima hrvatskoga jezika! – slavi (prvih!) 325 godina svoga postojanja. Uz čestitku za jubilej, vrijedi spomenuti nekoliko zanimljivosti. Na primjer: nakon punoga stoljeća postojanja u Gornjomeđimurskom dekanatu, kapela je dobila „konkurenta“ – ne u lošem ili ružnom smislu te riječi. Za nove epidemije kuge, ovoga puta životinjske(?!), čak je i čakovečko vlastelinstvo 1760. godine prihvatilo zavjet sv. Roku, pa je u Draškovcu (nema veze s grofovima Draškovićima) podignuta kapela u čast tomu svecu koja je potom, 1790. godine, postala i župnom crkvom; lijepo je što se u najnovije vrijeme u njoj obnavljaju hodočasnički i proštenjarski običaji. Otkad sam čuo za Sv. Roka i bio tamo, stariji me ljudi uvjeravaju – mlađi ne mare za to – da je „pocek“ te kapele na istoj nadmorskoj visini kao i prag (baš prag!) „cirkve na Svetomu Jurju“. Pogled prostim okom od Sv. Roka – ne i od Sv. Jurja! – potvrđuje to, pa bi se gotovo moglo i povjerovati. Napokon, ta je kapela uz onu „sv. Forjana v Prslavcih“ vjerojatno jedina u Međimurju koju je posjetilo Njegovo Apoštolsko Carsko i Kraljevsko Veličanstvo Franjo Josip (za svaki slučaj Prvi!). Bilo je to ujesen 1887. godine, kad je na širokoj ravnici oko Sv. Roka 4.000 vojnika izvodilo „velike manevre“.