SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Žalosna je i tragična bila sudbina posljednjega pokoljenja inače slavom ovjenčane hrvatske velikaške obitelji Zrinskih. Kao da se na njima obistinila ona prastara izreka: „Očevi naši jeli su (kiselo) grožđe, a nama, djeci njihovoj trnu zubi!“ Ženski članovi toga posljednjega pokoljenja koji su preživjeli djetinjstvo ili ranu mladost, osim Petrove kćeri Jelene, koja će umrijeti u dalekoj tuđini, bili su – neki po svojoj, neki po tuđoj volji – zatvoreni u samostane strogih ženskih redova i u njima nestali fizički, bez potomaka, i bez ikakvih drugih tragova. Muški pak članovi, Petrov sin Ivan Antun i Nikolin sin Adam, kao da su zaboravili čiji su potomci, pa su se dali u službu caru protiv kojega su im se očevi pobunili. No, to nisu zaboravili oni koji su ih u tu službi primili, pa su završili po onoj „Tko s vragom…!“ Jednoga se od njih treba upravo ovih dana sjetiti.
Adam Zrinski bio je rođen u Beču 24. studenoga 1662., tek dvije godine prije nego mu je otac Nikola smrtno stradao u lugu. Majka Marija Sofija, druga Nikolina žena, bila je iz bečke obitelji Löbl koja je pripadala carskoj dvorskoj aristokraciji. Stoga nije čudno što je djetinjstvo s majkom – možda i po carevoj želji (čitaj: odluci i naredbi) – proveo u Beču i bio odgajan „u sjeni“ carskoga dvora, a sigurno i pod budnim očima carevih savjetnika kojima je odgovaralo da mladi Zrinski bude odvojen od svoje prave domovine.
Tu je, dakle, u carskoj prijestolnici i krećući se u najvišim dvorskim krugovima s jedanaest godina započeo i formalno školovanje u Isusovačkom kolegiju, a već s četrnaest obrazovanje je nastavio studijem prava. Budući da je poslije očeve, potom stričeve smrti naslijedio polovicu svih imanja Zrinskih, pa i polovicu Međimurja zajedno s naslovom „vrhovnoga predstojnika kraljevih konjušnika po čitavoj Mađarskoj“ te kapetana Legrada i cijeloga Međimurja, ujedno i velikoga župana Zaladske i Šimeđske županije, možda je to bio razlog što je 1679. godine nakratko otišao u Međimurje i tu si, vjerojatno baš tada, uredio „rezidenciju“ u Pribislavcu koja, razumije se preuređivana, postoji i danas. (Opljačkan dvorac i utvrdu u Čakovcu prisvojila si je carska komora.)
Već je sljedeće, 1680. godine otišao u Belgiju te tamo u Bruxellesu i Louvainu nastavio sa studijem prava. Čini se da je bio sklon toj struci jer mu je već 1676. godine u Beču bila tiskano djelo na latinskom jeziku „Pravna rasprava ili zasade o skrbništvu i brizi za siročad…“, a kasnije također latinskim jezikom napisano djelo sačuvano pod naznakom (ne konačnim naslovom) „Rukopis grofa Adama Zrinskoga iz građanskoga prava“ ostalo je sačuvano uistinu samo kao rukopis.
Bio je, dakle, očito vrstan i veoma obrazovan pravnik, a to se vidi i po tome što je govorio i pisao njemački, mađarski, latinski, francuski, talijanski i španjolski, „a za cijelo poznavao je i hrv. jezik“, kako piše jedan njegov životopisac. Nekim čudom uspio je spasiti i glasovitu knjižnicu svoga oca, a da je nije imao samo za ukras vidi se i po tome što je za svoga ne duga života u nju stavio, koliko se zna, dvadeset devet novih knjiga.
Ipak, kao i svim njegovim precima Zrinskima – potomaka, rečeno je već, nije imao – i njemu je bilo suđeno vojničko zvanje i djelovanje. Zarana je ušao u carsku vojsku ne samo po tome što je manje ili više formalno nosio naslov „kapetana utvrde Legrada i čitavoga Međimurja“, a dio svojih tada još samo teoretskih znanja o ratovanju iznio je u rukopisnom djelu u dva sveska na francuskom jeziku, ali pod latinskim naslovom „Vojničko utvrđivanje“ s vlastitim izvornim crtežima i objašnjenjima.
U vojsci je kao časnik brzo napredovao – premda još mlad, završio je kao potpukovnik – i već 1683., u svojoj dvadeset prvoj godini, sudjelovao u obrani Beča koji su opsjedali Turci s čvrstom namjerom da ga konačno i zauzmu. Sudjelovao je potom u velikom tzv. Bečkom ratu koji se razmahao radi oslobođenja Hrvatske, Slavonije i Mađarske, pa tako i njemu pripada dio zasluge što je grof Hochkirchen 1688. godine oslobodio Slavonski Brod. Ratujući dalje, našao se i u poznatoj bitki 19. kolovoza 1691. – upravo prije tristo dvadeset godina – kod Slankamena u Srijemu kad je markgrof Ljudevit Badenski – tako kažu povijesne knjige, ali što bi on sam mogao bez stotina njemu podčinjenih časnika i mnogih tisuća vojnika?! – teško i odlučno porazio veliku tursku vojsku u kojoj je poginuo sam veliki vezir s trinaest svojih paša i dvadeset tisuća vojnika. No, ni slavni markgrof nije prošao „jeftino“: osim brojnih vojnika (koji se ne broje previše brižno!) izgubio je tri generala, dva pukovnika i jednoga potpukovnika – Adama grofa Zrinskoga, pogođena tanetom straga, u leđa – još se uvijek nagađa iz čijega topa?! Tako je prije ravnih tristo dvadeset godina nestao posljednji koliko-toliko slobodan Zrinski, jer njegov bratić Ivan Antun već je bio u tamnici s poznatom sudbinom koja mu je bila namijenjena.
Adam se relativno mlad oženio s Marijom Katarinom Lamberg, ali do svoje smrti nije od nje dobio potomka. (Ona će se kao udovica udati za grofa Maksimilijana Ernesta Wlassina i roditi mu kćer Leopoldinu koja će se udati za grofa Henrika Dauna, a iz njegove ostavštine bit će spašena koliko-toliko cjelovita knjižnica Adamova oca.) Životopisci spominju kako je u slobodno vrijeme rado sa ženom dolazio u Međimurje. Iz pojedinih šturih podataka može se zaključiti da je tu bio više “demokrat“ nego aristokrat: za kuge 1681. godine bez oklijevanja je dao zemljište za zavjetnu kapelu sv. Roka koju su trebali ljudi, a ne on, a franjevcima u Čakovcu nedugo prije svoje smrti ostavio je novčanu zakladu kojom su podigli novi samostan kad je njihov drveni izgorio. Sve u svemu: dovoljno je razloga da tristo dvadeseta godišnjica njegove pogibije, barem u Međimurju, ne prođe nezapaženo.

P.S. S obzirom na najnoviju praksu, možda sam pogriješio spominjući Adama grofa Zrinskoga punim imenom i prezimenom te drugim podacima, ali to mi je (priznajem, loša) navika iz davnih vremena kad se tako radilo te od prelistavanja enciklopedija, leksikona i slične literature u kojoj se takvi podaci navode i za „svetoga Petra“ i za „Judu Iškariota“. Možda sam trebao spominjati samo „29-godišnjeg muškarca“ kojega je tamo-i-tamo ubio „nepoznati počinitelj“, kako to čine naši „mediji“ (sami?) kad obavještavaju javnost da je „s parcele 49-godišnjeg muškarca“ (kojega u Kuršancu ionako svi poznaju, a u Kotoribi ionako nitko!) odnijeto to-i-to, ili da je 20-godišnjak (kojega ionako znaju svi u Strahonincu i Nedelišču, a u Kvitrovcu ionako nitko!) s 2,53 promila alkohola u krvi sjeo u auto, ili da je „65-godišnji vozač bicikla“ (za kojega ionako znaju svi u Peklenici, a u Macincu ionako nitko!) udario u automobil „28-godišnje vozačice“ (koju itd.). itd. Smiješno? Ni najmanje! Smiješno bi bilo kad bi…!! Jer „quod licet…!