SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Da je kojim slučajem živ – odmah treba reći da o takvom apsolutno nemogućem, zapravo i apsurdnom slučaju ne treba razmišljati, ali ga je lijepo spominjati – jedan bi čovjek, u svoje vrijeme vrlo zaslužan i popularan u Čakovcu i oko njega, ove bi godine mogao proslaviti nekoliko svojih lijepih jubileja. Naslagali bi se lijepo redom: sto i četrdeseta godišnjica rođenja, sto i petnaesta godišnjica završetka studija i ređenja, zamalo pa i devedeseta godišnjica otkako je zauvijek napustio Čakovec i Međimurje, a našla bi se možda još koja, no ona glavna i najvažnija, zbog koje i podsjećam ponovno na njega upravo sada, šezdeseta je godišnjica njegove smrti: na jučerašnji dan, 29. kolovoza 1951. umro je u Subotici (u Bačkoj) zaboravljen i nimalo cijenjen za ono što bi trebalo biti zlatnim slovima upisano ne samo u njegov životopis nego i u povijest Međimurja.
Riječ je o franjevcu, jednomu od mnogih koji su se u protekla tri i pol stoljeća izredali u čakovečkome samostanu, ali ne takvomu da bi danas za nas bio samo statistička jedinica, nego kojemu bi vrijedilo i trebalo odati veće priznanje nego se čini neprimjetljivim spominjanjem imena u povijesti bilo samostana, bilo grada, bilo čitavoga kraja između Mure i Drave, a preko toga i Hrvatske. Bio je to o. Ivan Kapistran Geci, obično nazivan pater Kapistran, a u svoje vrijeme ovdje opće poznat i popularan „Pater Kapika“.
Životopis mu je relativno jednostavan. Bio je rođen u Varaždinu 2. veljače 1871. i na krštenju, pomalo neobično, dobio imena Josip Toma. Nakon osnovne, u svome rodnom gradu završio je i srednju školu. Premda je tu „pod nosom“ imao franjevce „ilirske“ Provincije sv. Ladislava, koji su ga vjerojatno i privukli u Red, danas se više ne zna kako je i zašto u Beču (!) ušao u mađarsku (!) Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga i po njemu dobio redovničko ime. Nakon novicijata nastavio je studije na filozofskom učilištu u Dunaföldváru i bogoslovnoj školi u Baji, pa je 1896. godine bio zaređen u Kaloči.
Prema nekim podacima prihvatio je veliku reformu Reda 1897. i njegovu teritorijalnu reorganizaciju 1900. godine pa se opredijelio za Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda koja mu je uskoro na dvije godine povjerila odgoj svojih sjemeništaraca. Zasad nesiguran, a čini se i ne mnogo vjerojatan podatak da se vratio među nereformirane kao da potvrđuje njegovo pastoralno djelovanje u Šarengradu i Našicama, a potom je 1917. godine iz Krapine došao u Čakovec za katehetu; ti su samostani naime bili određeni za nereformirane franjevce dok ih ima. (Čakovec je, na primjer, dobio reformiranoga gvardijana 1924. godine, ali su pojedini „črni“ još ostali do smrti – o. Kornelije Kopčić 1929., o. Vilko Šalić 1935., o Timotej Tišler 1937.)
Uvidjevši odmah kakvom je pritisku ovdje izloženo i u kakvoj se opasnosti odumiranja nalazi hrvatsko nacionalno biće, odmah se živo priključio onima koji su se opirali tuđinskom hegemonizmu, unitarizmu i apsolutizmu. Od samoga osnutka bio je aktivan član Narodnoga vijeća za Međimurje. Posebno se iskazao za pobune Međimuraca početkom studenoga 1918.: nije odobravao pljačku i nasilje bilo koje vrste, ali ih je pokušavao razumjeti i stišati, ogorčen pak je bio kad je vidio kako su vlasti sa zakašnjenjem proglasile prijeki sud pa onda čak i mimo njega u slijepom bijesu i krajnje okrutno pobile dvjestotinjak ljudi kojima krivnja nije uopće bila dokazivana.
Dok je zbog straha od takvih represalija mnogo ljudi, posebno svećenika, pobjeglo odavde, pater Kapika je ostao, a kad se potom pripremalo vojničko zaposjedanje i oslobođenje Međimurja – provedeno 24. prosinca 1918. – upravo je on, svjesno kršeći redovničku disciplinu i često „noseći glavu u torbi koju je više nego lako mogao izgubiti“, organizatorima pohoda u Varaždinu činio neprocjenjivo velike i važne usluge. I potom je bio među prvima koji su proveli normalizaciju javnoga života, a iskreno se radovao kad je po Trianonskom ugovoru o miru s Mađarskom sve bilo odobreno, potvrđeno i ozakonjeno.
Ipak, uskoro se razišao s onima koji su svoje hrvatsko „rodoljublje“ iskazivali sluganstvom vladaru tuđincu čak i onda kad je bilo jasno koliko taj vladar drži do naroda koji mu je poklonila nekolicina brzopletih političara. Kad su njihove uvrede prema njemu kao čovjeku, redovniku, svećeniku i hrvatskom rodoljubu prevršile svaku mjeru, pater Kapika sam je zamolio poglavare da ga premjeste iz Čakovca, i to se dogodilo u siječnju 1922.: otišao je najprije za vjeroučitelja u Slavonski Brod, kasnije u Zemun i Osijek. Svagdje je svoju službu obavljao na opće zadovoljstvo svih s kojima je dolazio u dodir. Svoju obrazovanost i kulturu – osim hrvatskoga tečno je govorio slovenski njemački i mađarski (od studentskih dana i latinski) pa je na tim jezicima i propovijedao i ispovijedao – dokazao je i time što se povremeno u novinama i časopisima javljao ozbiljnim člancima, a napisao je i objavio dvije knjižice nabožnoga i povijesnoga sadržaja. Kao školski vjeroučitelj bio je umirovljen 1941. godine i onda se povukao u samostan u Subotici, gdje je u miru dočekao visoku starost a potom i tihu smrt, rečeno je već, na jučerašnji dan prije šezdeset godina.
Teško je vagati i međusobno uspoređivati zasluge velikih i „velikih“ ljudi, ali ponekad i zasluge malih nisu male pa zaslužuju i nekakvo javno priznanje i zahvalnost, možda čak i više nego … Ako se netko nekad u tome smislu sjeti i patra Kapike, neće pogriješiti nego samo ispraviti staru nepravdu!

P.S. Ispit za vozača motornoga vozila polagao sam davno, kad još ni u gradu, a kamoli izvan njega, nije bilo asfalta, a zebre su bile samo u Maksimiru i ponekoj slikovnici, ali ga se sve češće prisjećam. Na pitanje što moram činiti kod skretanja ulijevo rekao sam: „prestrojiti se“ uz lijevi rub desne polovice ceste i pričekati ako prolaz nije slobodan. Dva člana komisije odmah su me srušila, ali je treći tražio da to ponovim, pa onda objasnim što je „lijevi rub desne polovice ceste“ i još zašto: zato da drugi mogu proći dok ja stojim. Kao da se ništa nije dogodilo, sva trojica su me pohvalila. Eto toga se sjećam kad na ulici moram stati iza automobila koji, ponekad i uz desni rubnik, stoji i daje znak da će skrenuti ulijevo. Da je stao uza crtu na sredini ceste, najčešće bi čitava kolona mogla proći između njega i desnoga rubnika, a ovako – dobro je što ne čuje …!