SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Pametni ljudi znaju da ne znaju, a niti mogu niti moraju znati sve – zato i jesu pametni što to znaju i priznaju, a stari ljudi su to rekli kratko: „Samo norci si misliju kaj znaju sè!“ Pametni u glavu trpaju samo ono znanje koje im je neophodno potrebno za svakodnevni život, za ono čime se bave ili od čega žive, i za ono što ih iz bilo kojega razloga zanima. Sve ono drugo – ono sporedno, povremeno, manje važno, usputno ili kako se god nazivalo ono što čovjeku zatreba „jednom ili nijednom“ odnosno opet prema našim starima, „kaj se v živlenju nuca več nigdar kak negdar“ – nalaze u knjigama koje su upravo za to namijenjene: u „enciklopedijama“ (prema grčkim riječima „u krugu znanja“).
Prema definicijama i tumačenjima zapisanima u samim takvim knjigama, enciklopedija je djelo (zbog velikog opsega najčešće u više svezaka) u kojemu se, abecednim ili kakvim drugim metodičkim slijedom, skupljaju te sustavno i sažeto objašnjavaju činjenice i spoznaje o svim ljudskim znanjima, to jest o materijalnim, duhovnim, kulturnim, tehničkim, društvenim i političkim tekovinama, pojavama i pojmovima te o spomena vrijednim događajima i istaknutim osobama – što čini „opću enciklopediju“ – ili pak se po istome načelu i na isti način iznosi sva građa jedne znanosti, umjetnosti, djelatnosti, zemljopisnog područja ili sličnog, pa se govori o strukovnoj ili posebnoj enciklopediji.
Kulturan i obrazovan svijet odavno je osjećao potrebu za nečim takvim kao što je enciklopedija. Ne zna se mnogo o tome u drugim starim kulturama na kugli zemaljskoj, na primjer u staroj kineskoj ili nekadašnjim indijanskima (Maje, Inke, Azteci), ali u našem dijelu svijeta smatra se da su „leksikografi“ i „glosografi“ starih Grka već u IV. stoljeću prije Krista bili barem prethodnici ako ne već i začetnici književnosti koju nazivamo „enciklopedijskom“. Čak se i sam naziv „enciklopedija“ pripisuje Hipiji iz Elide, sofistu iz V. stoljeća prije Krista, a za kasnije pisce kao što su Strabon i Plutarh u I. stoljeću on će već biti uobičajen, istina, još ne s današnjim značenjem te riječi nego u smislu „sustavne i opće naobrazbe“, ali ni to očito nije daleko od naše „enciklopedije“. Od Grka pojam i sadržaj a pomalo i naziv preuzeli su stari Rimljani, pa je dovoljno spomenuti samo da je već u I. stoljeću Plinije Stariji u trideset sedam knjiga – ipak ne takvih kakve su knjige danas! – svoje „Historiae naturalis“ ostavio pravu enciklopediju tadašnjega prirodoznanstva, ili pak da je u V. stoljeću Marcijan Minej Feliks Kapela u devet knjiga svoga „Satyricona“ ostavio čitavu enciklopediju antičke mitologije.
Ni srednji vijek, pored svega svoga navodnoga „nazadnjaštva“ i „mračnjaštva“, nije ni napustio ni zapustio enciklopedistiku, nego upravo obrnuto: njene manje ili više nejasne antičke konture postupno je razvijao do prepoznatljivih oblika i sadržaja. Od biskupa Izidora Seviljskoga i njegovih dvadeset knjiga „Podrijetla“ u VII. stoljeću preko učena dominikanca Vincenta iz Beauvaisa i njegovih četverostrukih „Zrcala“ u XIII. stoljeću do opsežnih (u 38 knjiga!) „Bilježaka o gradskim stvarima“ erudita Raphaela Maffeia na početku XVI. stoljeća – da spomenemo samo neke od najvažnijih „kapitalaca“ među njima – stvoreni su temelji na kojima će stoljeće i četvrt kasnije nastati prava – i po naslovu! – „Enciklopedija razlučena u sedam svezaka“ Johanna Heinricha Alsteda i niz drugih većih i manjih, uspjelih i manje uspjelih sve do glasovite „Enciklopedije ili razumskog rječnika znanosti, umjetnosti i obrta“ u deset velikih svezaka od Denisa Diderota i njegovih „prosvijećenih“ drugova.
Nju su slijedile tolike novovjeke, moderne enciklopedije na različitim jezicima u brojnim državama i s različitim sadržajima da je najbolje ne upuštati se u njihovo nabrajanje nego svratiti pozornost na „domaći teren“ koji u tim zbivanjima također nije stajao po strani. Upravo obrnuto: s ponosom treba spomenuti da je Zagrepčanin Pavao Skalić od Like bio prvi koji je naziv „enciklopedija“ upotrijebio u sadašnjem, modernom smislu te riječi. Bilo je to puna dva stoljeća prije Diderota, već davne 1559. godine u djelu „Znanstveni priručnik enciklopedije ili kruga i svetih i svjetovnih struka“. Premda je i poslije Skalića bilo hrvatskih umova sposobnih da stvore prave enciklopedije, vjerojatno opće, a prije svega političke okolnosti odgađale su pojavu nečega takvoga na hrvatskom tlu sve do kraja XIX. stoljeća. Tada su Ivan Zoch i Josip Mencin počeli objavljivati Hrvatsku enciklopediju, ali 1887. i 1890. godine uspjeli su u Osijeku izdati samo prva dva nevelika sveska.
Ponovo je moralo proći pola stoljeća da bi se našao čovjek dovoljno sposoban ne samo za pokretanje tako velike ideje, nego i za njezino ostvarenje. Došavši 1930-ih godina na čelo Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda u Zagrebu, dr. Mate Ujević (1901. – 1967.) okupio je velik broj svakovrsnih stručnjaka koji su pod njegovim vodstvom kao glavnog urednika vrlo brzo pokazali da su dorasli zadatku i povjerenju: već 10. veljače 1941. bilo je dovršeno tiskanje prvoga sveska „Hrvatske enciklopedije“ – knjižurine od XVI+808 stranica i pedesetak „priloga u bakrotisku“. Tako bi to veliko djelo ove godine moglo proslaviti svoju sedamdesetu godišnjicu pojavljivanja.

P.S. Neću se mnogo udaljiti od teme ako skrenem pozornost na neke, najblaže rečeno, nelogičnosti kojima se služimo u svagdašnjem govoru ni ne zapažajući njihov besmisao. Svakodnevno se čuje, čak i od uglednika za kojima se povode drugi, kako netko čita puno knjiga, kako u dvorištu ima puno cvijeća, kako na livadi skače puno djece, kako cestom juri puno automobila, kako je došlo puno turista (da li i puno troše?), kako netko puno jede, i bezbroj takvih izraza, što je sve na prvi pogled i lijepo i dobro. No, što onda ako nekad nešto nije tako „puno“, nego obrnuto ili suprotno? Naoko nema problema: postoje parovi pridjeva/priloga suprotna ili obrnuta značenja: dobro-loše, lijepo-ružno, visoko-nisko, toplo-hladno, pa i – puno-prazno! Zamijenimo dakle: netko čita prazno knjiga?! U dvorištu ima prazno cvijeća?! Tu skače prazno djece, a tamo juri prazno automobila, i tako dalje?!?! Jednako je tako s komparativima: dobro-bolje, lijepo-ljepše, pa i puno-punije (ako nešto uopće može biti punije od punoga?)! I prema tomu: netko čita punije knjiga ili ima punije cvijeća??!! Ma nemojte mi reći!! A samo da mislimo što govorimo, netko bi čitao mnogo, netko malo, a netko i više knjiga; u jednom bi dvorištu bilo mnogo cvijeća, u drugome malo, a u trećemu više, i tako dalje – sve bi bilo jasno: i Švabi, i Kinezu, a možda i – nama!!!