SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Danas, s vremenske udaljenosti od dobroga ljudskoga vijeka poslije samoga događaja, a i prostorno podaleko od mjesta zbivanja, teško je ući u trag svemu što je prethodilo pojavi, a i svemu što je slijedilo pojavu takvoga djela kakvo je bilo “Hrvatska enciklopedija” u nakladi ili izdanju Konzorcija Hrvatske enciklopedije – ona kojoj se prvi svezak pojavio na početku 1941. godine i na koju sam u vezi s njenom sedamdesetom godišnjicom podsjetio u prethodnoj „Sitnici“. Stoga me ne čudi brzo, usuđujem se reći, i nedovoljno promišljeno, ali, čini se, smišljeno „reagiranje“ i ciljano „podsjećanje“ nekih neznanaca da “Hrvatska enciklopedija” o kojoj je riječ – urednik joj je bio dr. Mate Ujević – nije bila prvo hrvatsko djelo te vrste, nego da je to bila „Narodna Enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka“ u četiri sveska koju je uređivao i od 1925. do 1929. godine izdavao dr. Stanoje Stanojević, prema podacima iz enciklopedija „historičar“ (Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda), „srp. povjesničar“ (Hrvatska opća enciklopedija) ili „historik, profesor univerziteta, urednik Narodne Enciklopedije“ (spomenuta Narodna Enciklopedija…).
Teško je ipak dokučiti kako netko ono što se već samo za sebe naziva „ovakvim, takvim i onakvim“ može smatrati samo „takvim“, pogotovo kad na to „takvo“ otpada.
Zanimljive su usporedbe nekih podataka o tim dvjema enciklopedijama. Ponajprije, njihovi su vanjski izgledi takvi da ih je teško staviti na policu jednu kraj druge: starija, Stanojevićeva, manjega je formata i – barem meni poznati primjerci, a imao sam ih u ruci ne manje od desetak – neuglednijega su uveza i s jedva zamjetljivim oznakama na hrptu, a Ujevićeva (nazovimo ih za ovaj slučaj radi jednostavnosti tako, po njihovim urednicima) već na prvi pogled, a i na prvi dodir zbog veličine i težine, odaje knjigu, zapravo knjižurinu ozbiljna i vrijedna sadržaja. U onoj prvoj uzalud će čitatelj tražiti kakav slikovni prilog koji bi razbio monotoniju bjeline stranica, jer ga nema ni za lijek, a u drugoj sve što je bilo moguće dodatno objasniti ili pokazati i slikom, crtežom, grafikonom i sličnim dobilo je takav dodatak. (Navodim dva ne posebno tražena primjera: članak pod naslovom „Čovjek“ u četvrtome svesku ima više od osamdeset slikovnih umetaka u tekstu i povrh toga četiri stranice priloga u bakrotisku, tekst pak o Čakovcu od tri četvrtine stupca dobio je čak pet fotografija [dvorac u Starome gradu, unutrašnjost crkve sv. Nikole, pogled s tornja prema jugu, ulazna kula Staroga grada s dvorišne i vanjske strane] i sliku gradskoga grba!)
Njihovi nazivi još više i važnije upućuju na razliku u sadržaju i njegovu opsegu: dok se prva gotovo doslovce i dosljedno drži „troimenoga naroda“ koji će tek spoznati da je, navodno, „jedinstveni jugoslavenski“ premda sastavljen od triju „plemena“ – Makedoncima i Crnogorcima nije bio priznat ni taj status, dok o Bošnjacima još nitko nije ni sanjao! – i ne izlazi iz toga okvira, druga već samim naslovom sugerira obuhvatnost samo jednoga naroda (od onih triju), ali sadržajem uvelike nadilazi narodnosnu ograničenost i prelazi u „opću“ enciklopediju u najširem i najdoslovnijem smislu te „općenitosti“. Sve se to odražava i na njihovim opsezima. Ona starija uspjela je sadržaj „strpati“ u četiri sveska, u kojima će biti podijeljen po inicijalima A-H, I-M, N-R i S-Ž i staviti točku na sve. (Najavljivani dodatak nije mi poznat!) Ona pak mlađa, zbog veličine stranica i sitnijega tiska na neosporivo i neusporedivo većem prostoru uspjela je na kraju petoga sveska doći tek do polovice slova E! (Po svescima: A – Automobil, Autonomaši – Boito, Boja – Cleveland, Cliachit – Diktis i Dilatacija – Elektrika) Kolika razlika u korist ove druge!
Neće biti zgorega spomenuti jezik i pravopis. Dok Stanojevićev jezik u pojedinim člancima prilično podsjeća na nekadašnju „istočnu“ varijantu „srpsko-hrvatsko-slovenačkoga“ jezika kojim su bile pisane čitanke za naše pučkoškolce u razdoblju između dvaju svjetskih ratova (koji li je narod na svijetu ikad govorio ili pisao takvim jezikom?!), Ujeviću se pored korektnoga hrvatskoga književnoga jezika – štokavština i jekavština – zanemarivo rijetko, možda samo kao tiskarska pogrješka, potkralo nešto što je i danas čudno uhu čovjeka koji taj jezik dobro poznaje kao hrvatski književni jezik. Nemoguće je ipak ne primijetiti da „korienski“ pravopis – usprkos „zakonskoj odredbi o čistoći hrvatskoga jezika“ (ili tako nekako), donesenoj mnogo prije nego je drugi svezak bio u tisku – nije ušao među korice toga kapitalnoga djela hrvatske kulture.
Napokon, propast države „troimenoga“ naroda bacila je u zapećak i njegovu „troimenu“ enciklopediju, hrvatska pak enciklopedija usprkos teškim ratnim okolnostima dobila je potom u četiri godine još četiri po svemu jednaka sveska; štoviše, kao što je prvi izašao neposredno prije izbijanja rata, tako je i peti svezak izašao kad su partizanske čete već kucale na vrata Zagreba: 2. svibnja 1945.!
I dok za onu prvu više nitko nije niti pitao, na temeljima druge niknula je prava „mašinerija“ koja još uvijek proizvodi – enciklopedije kao naša vrhunska kulturna dobra.

P.S. Ako zanemarimo Pavla Skalića od Like i njegova „Znalca enciklopedije…“ onakve kakva je mogla biti u sredini XVI. stoljeća, vremensko prvenstvo u hrvatskoj enciklopedistici treba priznati dvama svescima koje su „obradili“ dr. Ivan Zoch i (samo prvi) Josip Mencin „uz sudjelovanje i pripomoć mnogih književnika“ i pod naslovom „Hrvatska enciklopedija. Priručni rječnik sveobćega znanja“ izdali daleko od hrvatske metropole, u Osijeku 1887. i 1890. godine. To su knjige uobičajenoga „oktav-formata“ po 620 stranica sa sitno tiskanim tekstovima u dva stupca, bez ikakvih slikovnih priloga. Prvi svezak sadrži pojmove s početnim slovima A i B, a drugi one sa slovima od C do G; ostali svesci – nije poznato koliko – nisu izašli.
Ne zna se kakvi su bili novčani pokazatelji toga pothvata, no na prestanak izlaženja možda su utjecali i problemi sa suradnicima; oni se naziru iz podataka o njihovu broju: osim „mnogih članaka“ preuzetih ili ekscerptiranih iz hrvatskih knjiga, suradnika u prvome svesku bilo je trideset i pet, u drugome pak za trećinu manje, a od njih samo su dvanaestorica surađivala u oba sveska. Sliku dopunjuje podatak da su „suredaktori“ potpisivali svoje tekstove svaki s desetak šifri, a na „uredničtvo“ i Zocha spadalo je „i sve ostalo nepotpisano“; to naime znači da je pretežiti dio tereta bio na njegovim leđima. Je li to bio razlog što je sustao, nije poznato, a da i jest poznato, enciklopediji ne bi pomoglo!