SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Kad je dvije stotine pedesetak godina prije ovih naših dana u čakovečkom samostanu bilo uspostavljeno filozofsko učilište za mlade članove „ilirske“ Franjevačke provincije sv. Ladislava, nitko nije mogao ni slutiti da će skromno naselje kakvo je Čakovec bio jednoga, makar i nesagledivo dalekoga dana imati višu školu laičkoga, svjetovnoga tipa. Jednako tako, i prije trinaest desetljeća, kad je tu bila osnovana „Mađarska kraljevska državna ustanova za obrazovanje učitelja“, što se u Hrvatskoj zvalo jednostavno „učiteljska škola“, koju su čakovečki mjesni „oci“ jedva prihvatili – a dobili su je dobrim dijelom zahvaljujući tromosti njihovih priločkih „pajdašov“ – svijet je mislio da je mjestance kakvo je bio Čakovec doseglo više od najvišega vrhunca onoga što od školstva i za školstvo može i smije poželjeti ili očekivati. Pa i kad je poslije Drugoga svjetskoga rata nakratko zasjala mogućnost da se nekadašnja građanska škola - pored trgovačke, kasnije ekonomske – pretvori (makar) u nižu gimnaziju, i ta se mogućnost vrlo brzo utopila u „sedmoljetki“ i nešto kasnije u osmogodišnjoj osnovnoj školi, a da pritom nitko nije ozbiljnije ni pomišljao da bi moglo biti nešto i nekako drugačije.
No, vremena su se vrlo brzo, sve brže mijenjala i pokazalo se da učiteljska škola – općenito, ne samo čakovečka – više ne odgovara zahtjevima i potrebama osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja u suvremenom svijetu. On se, naime, nije mogao zadovoljiti samo „likvidiranjem“ nepismenosti, nego niti, nazovimo to tako, elementarnom pismenošću mladih pokoljenja na pragu života. Veće i produženo obrazovanje djece u ustanovama za predškolski odgoj i obvezatno osmogodišnje školovanje brzo je ukazalo i na potrebu višeg obrazovanja odgojiteljskog i nastavničkog osoblja. U svijetu su to odavno uočili, pa su – u Njemačkoj već 1926. godine na zahtjev samih učitelja – bile otvarane više škole za obrazovanje nastavnika osnovnih škola pod nazivom „pedagoška akademija“, i odonud se taj „pokret“ širio i u druge države.
Drugi svjetski rat i drugi razlozi malo su usporili takve stvari, pa je taj proces do nas došao s malim zakašnjenjem. Ipak je formiranje takvih akademija nezaustavljivo pokrenula 1958. godine opća reforma školstva koja je ukinula dotadašnje šestogodišnje i tzv. škole „A“ i „B-tipa“ te uvela jedinstvenu obvezatnu osmogodišnju osnovnu školu. Razumije se, to je zahtijevalo da se i školovanje djelatnika u tako organiziranom školstvom sustavu uskladi s novim potrebama odgojno-obrazovnoga procesa. Zato je prva pedagoška akademija u Hrvatskoj bila otvorena – općenito tek, a u našim uvjetima već 1960. godine. Najprije su dotadašnje više pedagoške škole u Zagrebu i Splitu bile pretvorene u akademije, a odmah potom došlo je na red i pitanje učiteljskih škola u smislu koja od njih ima uvjeta – prostornih, materijalnih, kadrovskih, financijskih i ostalih – da „preživi“ takvu reformu i prilagodi se novim okolnostima.
U opširnim raspravama „na najvišem nivou“ koje su odlučivale o „biti ili ne biti“, Čakovec, kao grad i upravno sjedište jedinstvenoga međimurskoga kotara, odnosno tadašnji njegovi „društveno-politički faktori“, uspio je dokazati da zavređuje ne da se gotovo stogodišnja tradicija školovanja učitelja u njemu prekida – gotovo nasilno, kako su mnogi mislili i govorili – nego da dobije i ima pedagošku akademiju. U veljači 1961. i javnost je bila obaviještena kako će se to provesti već ujesen.
Da se ne upuštamo u cjelokupnu problematiku koja nije bila nimalo jednostavna, skratimo „priču“ na najvažnije pojedinosti: dotadašnja učiteljska škola ukida se, a njezini učenici nastavljaju školovanje u sljedećem razredu gimnazije koja se osniva usporedno s dvogodišnjom pedagoškom akademijom za studente s gimnazijskom „velikom maturom“; nadalje, Akademija dobiva preuređene i prilagođene prostorije bivše učiteljske škole, a novoosnovana gimnazija ulazi u dvorac Staroga grada, u prostorije Ekonomske škole koja seli u vlastitu novu zgradu; napokon, Akademija će imati dva odsjeka, i to razredne i predmetne nastave, a ovaj drugi pet grupa: za „materinski“ (!) jezik i geografiju ili povijest, za povijest i geografiju, za matematiku i fiziku, za likovni odgoj te za fizički odgoj; osim „redovnog“, organizirat će se i „vanredni“ studij. Na sve to odmah su reagirale pojedine općine u čitavoj Republici nudeći studentima stipendije uz obvezu za rad u školama na njihovu području; tako je, na primjer, samo kotar Šibenik ponudio čak trideset pet stipendija.
U takvim okolnostima Pedagoška akademija u Čakovcu bila je svečano otvorena u nedjelju, 5. studenoga 1961. Pred većim brojem uglednih gostiju, okupljenoga naroda i dvjestotinjak prvih studenata redali su se govornici: predsjednik Narodnog odbora kotara Mijo Novak, predsjednik Savjeta Akademije Stjepan Golubić, potpredsjednik Sabora Karlo Mrazović i direktor Republičkog zavoda za unapređenje školstva Ivan Leko. Sa strane i u ime Akademije nazočnima su se obratili student Ernest Fišer, profesor Mate Demarin i direktor Marija Strbad.
Pedagoška akademija u Čakovcu, kao i ostale takve akademije u Hrvatskoj, nije bila dugoga vijeka. Životne potrebe zahtijevale su daljnje promjene na još više, veće i bolje obrazovanje onih koji provode odgojno-obrazovni proces u predškolskim i osnovnoškolskim ustanovama, pa su 1980-ih godina prerasle u radne jedinice pri fakultetima, a 1995. godine i ova čakovečka, zajedno sa sedam drugih vraćena je na „višu učiteljsku školu“, a nije isključeno da je i poslije toga doživjela još kakvu promjenu. Pitanje pak je bi li to mogla da 1961. godina nije bila takva kakva je bila!

P.S. Kao što se u govoru svakomu čovjeku može dogoditi da u zabuni ili zbog nepažnje kaže nešto i nekako, što i kako ne misli reći, tako se i u pisanom izražavanju može dogoditi –i događa se – da neka riječ bude napisana drugačije nego je pisac namjeravao napisati. Mene je posebno razveselilo što sam u zgodnim komentarima na posljednjoj stranici prošlotjednoga priloga s TV programima zapazio riječ „umrivoljenik“. (Mogla bi se i rastaviti na dva dijela!) Po slici autorice, pretpostavljam da je još daleko od toga da se ta riječ, nastala (ne)hotimičnom zamjenom dvaju samoglasnika s dvama suglasnicima, primijeni i na nju, ali tako je zgodna – ne samo riječ! – da će je mnogi umirovljenik rado primijeniti i na sebe. U njihovo ime, hvala i njoj, autorici, i onima koji su taj „lapsus“ (svakako nehotice) propustili!