SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Bez obzira na to koliko je to nekomu poznato ili nije, neosporivo je da je prva željeznička pruga na hrvatskome narodnome tlu bila dovršena i puštena u promet baš ovdje, u Međimurju. Bila je to – i još je uvijek! – pruga koja presijeca taj kraj po njegovoj dužini od zapada prema istoku: polazi od Pragerskoga u slovenskoj Štajerskoj, pa poslije Ptuja i Ormoža kod Trnovca prelazi na međimursko tlo i „kak da j’ strelil“, gotovo u pravcu nastavlja između manjih i većih mjesta do mosta na Muri kod Kotoribe. Ne može biti sumnje: pruga je poput magneta privlačila naselja mimo kojih prolazi i usmjeravala njihova stoljeće i pol duga širenja. To se najbolje vidi po Čakovcu, Maloj Subotici i Donjem Kraljevcu – nekad im je prolazila podaleko „za vrtima“, danas ih dijeli gotovo popola – a i po činjenici da naselja uz prugu rastu brže i bolje od onih udaljenijih od nje. O tome što je pruga značila za gospodarski napredak čitavoga kraja, posebno pak za mjesta u svojoj blizini, ne treba ni govoriti.
No, ne treba se kititi perjem koje ionako nije niti naraslo: za sve to ni najmanje nisu zaslužni sami Međimurci. Bez obzira na to što su ubrzo postali poznati i traženi „štrekari“ po mnogim državama Europe kad je željeznica bila „boom“, oni ne samo da je nisu tražili, nego je nisu ni prihvaćali kad im je bila ponuđena! Prugu je, naime, zamislila visoka politika daleko izvan ovoga kraja, u Pešti i Beču, i to ne zbog ovoga kraja, nego radi povezivanja mađarskoga glavnoga grada s lukom u Trstu, odnosno s Jadranskim morem. Pritom joj je bilo svejedno hoće li ići nekoliko kilometara lijevo ili desno, južnije i sjevernije. Tako je postojalo nekoliko inačica od kojih je, čini se, najviše izgleda za ostvarenje imala ona prema kojoj bi pruga Međimurjem prolazila samo od Kotoribe do mosta na Dravi jugoistočno od Preloga, pa onda desnom obalom te rijeke, mimo Varaždina, do spoja s prvom prugom u carevini (Beč-Maribor-Ljubljana-Trst) negdje kod Pragerskoga. Velike su joj „bodove“ donosili istovremeni planovi za regulaciju Drave tako da bude plovna od ušća uzvodno do Varaždina, čime bi vezu s prugom i svijetom dobilo čitavo podravlje, i hrvatsko i mađarsko. Bilo je i drugih, svakako većih i jačih razloga od samoga straha donjomeđimuraca, posebno Preložana, da im zbog buke vlaka „krave nedu dojile, a kokoši nedu nesle“, a čini se da se ni Varaždinci nisu „preveč za nju trgali“ jer nisu na vrijeme shvatili i dobro odvagnuli kakva je budućnost toga „čuda na kotačima“. Stoga su „nadležni“ na kraju odlučili tako kako se to i danas vidi, a učinili bi to vjerojatno i ne pitajući mnogo nikoga ništa. Odluku im je olakšalo zanimanje međimurskoga grofa Feštetića za prugu i njegova ponuda da će dati svoje zemljište za nju. S njim se – tada! – nisu složili ni Čakovčani i zato još danas imaju do „svojega“ pravoga kolodvora „ohoho!“
Varaždin je vrlo brzo požalio za onim što je propustio ili što ga je mimoišlo, pa je već 17. srpnja 1861. u Hrvatskom saboru bila njegova predstavka u kojoj se, među ostalim, ističe da se „iz njega (tj. Varaždina) skopčanje sa Kanižko-Mariborskom željeznicom – kroz jedan jedva ¾ milje dugački željeznički ogranak – bez prevelikih troškova izvesti može. Grad ovaj uzprkos svih njegovih mnogovrsnih molba nije – uslijed izreke visoke vlade, stranom također iz osobnih privatnih koristi – u uži savez sa gore navedenom željezničkom prugom stupiti, a uslijed toga niti vlastite željezničke postaje dobiti mogao, već mora za otpravak svojih dobara čakovačku željezničku postaju upotrijebiti. K tomu ima cesta od Varaždina do tamo jako nejednaki i neshodni pravac, pa ovo nerazmjerje iziskuje također zgodniji savez, koji bi kroz parobrodarstvo proizaći mogao.“ Predstavka završava smjernom molbom da se „ovo zlo – nedostatak veze s čakovečkom željezničkom postajom – iz kojega trgovačko-političkim i narodno-gospodarstvenim interesima Hrvatske pogibelj prijeti, odstrani i preprječi“.
Stvar je, dakle, očito postala važnom i zabrinjavajućom. Zato su Varaždinci već sljedeće godine „sastavili poseban ‘željeznički odbor’, koji će se pobrinuti da grad Varaždin preko Čakovca dobije željeznički spoj s Bečom, Trstom i Budimpeštom.“ (O zagorskoj „štreki“ za spoj sa Zagrebom još niti riječi!) Da se ta svrha lakše postigne, počeli su Varaždinci dokazivati da bi pruga Čakovec-Varaždin bila veoma prometna i isplativa kad bi se od Varaždina produljila do planine Ivančice radi izvoza njenog rudnog blaga u druge krajeve. U tom je smislu Varaždinski željeznički odbor od Ministarstva trgovine u Beču zatražio dozvolu da smije poduzeti uobičajene i propisane predradnje za gradnju pruge od Čakovca preko Varaždina do Lepoglave. Ministarstvo je vrlo brzo, 31. srpnja 1862., dozvolilo Odboru „ da se mogu poduzeti predbježni poslovi za gradnju pobočne željeznice od Čakovca preko Varaždina do Ivanca ili Lepoglave“.
I dok nitko, ni Varaždinci a valjda ni Čakovčani, nisu ni pomišljali na onu narodnu o „obećanju…“, do ostvarenja njihovih nada trebalo je čekati dok „dosta vode proteče ispod Dravskoga mosta“. Gradnju te pruge, koja je u međuvremenu – samo u planovima! – „dobila“ produžetak od Lepoglave do Zaprešića, nisu ni pokrenule a kamoli ubrzale višekratne jeftimbe, početna trasiranja, rasprave i zaključci na različitim mjestima, pa i u Hrvatskome saboru. A što je u ono vrijeme značilo doći iz Varaždina u Zagreb ili obrnuto, lijepo se vidi na zabilježenom primjeru zagrebačkih glumaca koji su na otvorenje varaždinskoga kazališta putovali vlakom presjedajući u Zidanome Mostu i Pragerskom do Čakovca pa dalje kolima! I tako još punu četvrt stoljeća!

P.S. Dok ovo pišem, još ne mogu znati hoće li naši hrvatski „mediji“ – pisani, govorni i slikovni – i ove godine ponosno ponavljati staru priču kako je prva hrvatska pruga ili pruga u Hrvatskoj ona od (Zidanoga Mosta i) granice sa Slovenijom do Zagreba i Siska, premda je puštena u promet pune dvije i pol godine poslije one „međimurske“. Čak i kad bi bila riječ ne o hrvatskom nacionalnom, nego samo o državnom području, ni u tom slučaju ne bi bilo drukčije: u vrijeme, naime, otvaranja „međimurske“ pruge (24. travnja 1860.) Međimurje je još bilo unutar granica „jelačićevske“ Hrvatske jer ga se ona prešutno odrekla i mirno prepustila tuđoj vlasti tek sljedećega proljeća, u ožujku 1861. Istina, doduše, jest da imaju pravo oni koji kažu da je to „sejeno“ jer danas od toga „nit jeni kaj imaju, niti drugim kaj fali“, ali zasad valjda još vrijedi ona „Amicus Plato, …!“