SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Premda je Luka Purić kao župnik u međimurskoj Belici umro navršivši tek trideset tri godine života, ono čime ih je ispunio ne samo omogućuje, nego i naređuje da ove „Sitnice“ ne prešute ili zaobiđu sto tridesetu godišnjicu njegova rođenja. Bio je, naime, jedan od međimurskih svećenika koji su se na početku dvadesetoga stoljeća istaknuli u buđenju hrvatske nacionalne svijesti kod međimurskog naroda i suprotstavio se jakom nastojanju tadašnjih državnih vlasti da se ovaj kraj što brže pomađari i hrvatski jeziku njemu zatre.
Taj je, dakle, Luka Purić bio rođen 10. listopada 1881. u Hodošanu kao prvo od osmero djece u uglednoj i za tadašnje prilike imućnijoj seljačkoj obitelji Leonarda i Marije rođene Lepoglavec. Mali se Luka već u mjesnoj osnovnoj školi isticao bistrinom, nadarenošću i marljivošću pa je, vjerojatno na poticaj mađarskog učitelja i još više župnika u Sv. Jurju u Trnju Jurja Peczeka, također Mađara, u obitelji bilo lako odlučeno o njegovu daljnjem školovanju i to za „gospodina“. (Istim putem krenut će i njegov nešto mlađi brat Blaž koji će poslije 1918. godine biti ugledan liječnik u Čakovcu i Varaždinu).
Budući da u gimnaziji u Velikoj Kaniži nije bilo mjesta, Luka je šest razreda gimnazije završio u Keszthelyju na obali Blatnoga jezera. Bilo je to u vrijeme izrazitoga bujanja ideje o velikoj Mađarskoj od Karpata do Jadrana u kojoj će usvajanjem mađarskoga jezika nestati sve ostale narodnosti. U tadašnjoj Mađarskoj narodnosna pripadnost pojedinca označavala se prema „materinskom“ jeziku. U tome se išlo tako daleko da su u jednom općem popisu stanovništva sva djeca u dobi ispod dvije godine – koja, razumije se, nisu još uopće govorila – bila popisana kao s „nepoznatim“ materinskim jezikom, što znači i bez poznate narodnosti!
Deset godina školovanja u mađarskim školama, usmjerenima prema takvome cilju nije ostalo bez traga na Lukinom obrazovanju i odgoju, pa ni na rodoljublju: sam je kasnije pripovijedao kako je odlazeći iz Keszthelyja u Zagreb na bogosloviju – morao je poštivati pripadnost Međimurja Zagrebačkoj nadbiskupiji – ponio „nekoliko gruda mađarske zemlje da si na njima ogrije srce svoje“. Njegovi životopisci premalo, zapravo i nimalo ne spominju što je i kako utjecalo na njega da se od takva gorljiva mađarskog „hazafiasa“ („sina domovine“) preobrazi u najoštrijega kritičara stanja, u kojemu se nalazi međimurski hrvatski narod pod tuđinskom vlašću, i najvatrenijega borca za nacionalna prava toga istoga naroda.
U takvim okolnostima bio je zaređen za svećenika i 24. srpnja 1904. proslavio „mladu mešu“ – vjerojatnije u župnoj crkvi u Sv. Jurju u Trnju nego u hodošanskoj kapelici ili, još manje, tamo „pod vedrim nebom“. Potom je službovao kao kapelan u zagrebačkome Gaju, no već sljedeće godine bio je premješten u Štrigovu – po vlastitoj želji ili „po potrebi službe“, nije poznato, ali u svakome slučaju našao se kao pravi čovjek na pravome mjestu: u svome rodnome kraju, među svojim ljudima kojima prijeti odnarođivanje. Tu je ostao do 1911. godine, kad je samo nakratko bio u Svetome Martinu na Muri jer je još iste godine postao župnik u Belici.
Premda je već osjećao prve znakove teške bolesti, s veseljem je prihvatio službu, ali ne zadugo: već prvih dana rata između Austro-Ugarske i Srbije, koji će brzo prerasti u (prvi) svjetski, bio je među prvima „mobiliziran“ kao vojni svećenik. No, zdravlje mu je već bilo tako loše da je „dospel malo komisa (vojničkoga kruha) pojesti“. Ubrzo je bio otpušten kući, ali i tu mu se zdravlje iz dana u dan brzo pogoršavalo, pa je na kraju i protiv svoje volje bio otpremljen u bolnicu u Grazu. Samo šest dana potom, 1. prosinca 1914., tamo je preminuo od raka na želucu i bio pokopan na jednom tamošnjem groblju. Dok je još bilo moguće, njegove se ekshumacije i prijenosa u rodni kraj nitko nije sjetio.
Kao što je spomenuto, Purić je kao zagrebački bogoslov brzo shvatio kakva je sudbina bila namijenjena hrvatskomu narodu u njegovu zavičaju, ali i gdje je njemu mjesto pri tomu. Ne izgovarajući se svojim najprije studentskim, kasnije svećeničkim obvezama, a niti strahom pred političkim posljedicama koje su rijetko ostajale samo u sferi politike, hrabro se upustio u borbu za buđenje narodne svijesti u ovome kraju sredstvima i načinima koji su mu kao svećeniku bila dopuštena i dostupna. Bio je to njegov osobni primjer te njegova riječ izrečena i napisana. Prva dva bila su poznata i učinkovita u njegovoj najbližoj okolini i koliko se glas o njemu širio dalje, a o njima se danas zna samo koliko ih rijetki životopisci spominju.
O trećemu, njegovoj pisanoj riječi, ostali su čvrsti tragovi koje je u okviru ovoga teksta teško sve nabrojiti. To su mnogobrojni članci (i pjesme!) u hrvatskim novinama, prije svega u varaždinskim „Našim Pravicama“ koje su bile naveliko „švercane“ u Međimurje i tamo čitane. Njihovu aktualnost, značenje i vrijednost potvrđuje i činjenica da su neki od njih bili izdani i kao posebne brošure, a povremeno su imale odjeka i u Saboru. Sve to dopušta teško zamislivu pretpostavku što se sve još moglo očekivati od njega i kako bi se veselio oslobođenju Međimurja da u najboljoj životnoj dobi nije završio u grobu.