SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Malo je, gotovo da ni nema u našoj povijesti osobe koja je koliko za jedne zaslužna i cijenjena, za druge jednako toliko – a možda još i više?! – nevrijedna i omražena, kao što je Josip Jelačić. Ne svi s tim imenom i prezimenom, nego onaj rođen u Petrovaradinu 16. listopada 1801. – prije dvjesta deset godina – i umro u Zagrebu 20. svibnja 1859., koji je između ta dva nadnevka dobio počasne naslove baruna i grofa, iskazivao se od mladosti vjerno služeći svojemu caru i u miru i u ratu, pa je stekao najviše vojničke počasti i činove te se uzdigao u najviše vrhove državnih i političkih časti i vlasti svoga vremena. Jedni ga u „zvijezde kuju“, podižu mu spomenike, po njemu imenuju ulice i trgove, pišu o njemu knjige i slično, drugi ga „ne mogu ni smisliti“, ukidaju sva njegova znamenja, zamjeraju mu što jest i što nije skrivio, brišu ga iz povijesti i tomu slično. A kad pitaš i jedne i druge zašto ga vole ili mrze, cijene ili omalovažavaju, najčešće znaju reći samo to – da ga vole ili mrze! I misle da je to dosta – i njima i za njega!
No, bez obzira na to, mora mu se priznati da je u svoje vrijeme, upravo sredinom XIX. stoljeća – trebalo bi ga poznavati bolje nego je to najčešće slučaj! – odigrao veliku ulogu u hrvatskoj i međimurskoj povijesti. Tako veliku da se uistinu mora postavljati pitanje što bi bilo s njima, Hrvatskom i Međimurjem, da se nije našao jedan Jelačić, takav kakav je bio, i učinio ono što je učinio. O njemu i o svemu tome napisana je čitava biblioteka u proteklom stoljeću i pol, no ovdje neka bude dovoljno podsjetiti na dvije-tri stvari o kojima se manje zna jer ih povjesničari manje – ili niti toliko! – spominju. Na primjer, time što je dobio naslov i čast baruna i on je postao članom tadašnje aristokracije i feudalaca, a jedan od prvih poteza koje je kao ban povukao bio je ukidanje kmetstva u zemljama pod svojom vlašću!
Upravo se on sudbinski umiješao u događaje i okolnosti koje su kobno zaprijetile opstanku Hrvatske i hrvatskoga Međimurja. Taj je kraj bio već osuđen i prepušten odnarođivanju, a Hrvatska se pomalo gubila u velikoj zajednici zemalja i naroda koji su također svoju nekadašnju samostalnost ovako ili onako podložili zajedničkomu vladaru u Beču. Njegova pak država stvarno je bila podijeljena na zapadni, pretežito carsko-austrijski ili njemački, i istočni dio u kojemu su si Mađari, premda pod hrvatsko-ugarskim kraljem u osobi austrijskoga cara, stvarali i prisvajali prevlast nad ostalim narodima i zemljama, a bečki im je dvor u tome dugo popuštao. U okviru toga, u ožujku 1848. novoimenovani predsjednik mađarske vlade Lajos Batthyány već je u svom parlamentu progurao i od kralja zahtijevao da potvrdi zakone kojima je za Hrvatsku bila predviđena ograničena autonomija za tri županije u njezinu kajkavskom dijelu, a slavonske su županije proglašene izravnim sastavnim dijelom Mađarske; time bi se granica između nje i Hrvatske – koje i kolike? – pomaknula s Drave na Savu i Kupu. U takvim okolnostima ni austrijskomu caru ni hrvatskomu banu nije preostalo drugo nego rat. Jelačić ga je objavio proglasom da ne kreće u rat protiv mađarskoga naroda, nego protiv njegove vlade, i to za očuvanje cjelovitosti države te za slobodu i ravnopravnost svih njezinih naroda.
Početak rata, taj izuzetno važan događaj, većina povjesničara svodi na kratku formulaciju: Jelačić je na čelu hrvatske vojske 11. rujna 1848. prešao Dravu kod Varaždina, zaposjeo ili zauzeo Međimurje i priključio ga, pripojio, utjelovio ili slično majci zemlji Hrvatskoj. Naivnom gledatelju iz velike prostorne i vremenske udaljenosti, pogotovo ako uz to još sjedi u školskoj klupi, može se činiti – i čini se! – ovako: Jelačić hrabro jaši „na čelu kolone“ pješaka ususret neprijatelju te izlaže svoju pametnu glavu i junačke grudi ne samo nekom vrsnom „snajperistu“ nego i najlošijem neprijateljskom strijelcu, ulazi u Čakovec i tu na nekom trgu (ako ga je tada već bilo?!) okupljenim radoznalcima (ako su imali kuraže pojaviti se?!) u sav glas objavljuje „Ljudi, čujte i znajte! Do ve je bilo ovak i ovak, od ve pak bude tak i tak!“ (Oduvijek me to podsjećalo na velikoga rimskoga osvajača iz I. stoljeća prije Krista Gaja Julija Cezara: doplovivši do afričke obale i silazeći s broda spotaknuo se i pao, ali se snašao pa pred iznenađenim vojnicima poljubio pijesak na žalu i uzviknuo: „Grlim te, Afriko!“ I – Afrika je bila osvojena za rimski imperij!)
Stvar ipak nije bila tako jednostavna. Vjerodostojan očevidac i Jelačićev životopisac, a posebno sam Jelačić, pa onda i tadašnje novine, kažu da pripajanje Međimurja Hrvatskoj jest bilo provedeno, ali ne tako brzo i ne tako jednostavno da bi se Jelačić mogao pohvaliti onom (opet) Cezarovom „Dođoh, vidjeh – pripojih!“ Nije, naime, bez razloga i povoda hrvatska zastava na tornju čakovečke crkve bila obješena tek u veljači 1849., sa zakašnjenjem od gotovo pola godine. Jelačić je, naime, bio prevelik legalist, a da bi napravio nešto takvo bez odobrenja onih koji su tada imali i drugih, većih briga od jedne takve međimurske „sitnice“. To ipak ne mijenja tu činjenicu kojoj će se veliko značenje pokazati tek u mirovnim pregovorima poslije Prvoga, pa onda i Drugoga svjetskoga rata, kad se o sudbini toga kraja bude odlučivalo možda ne ozbiljnije, ali svakako dugoročnije nego je to uspjelo Jelačiću.

P.S. Skrenuo bih pozornost na jednu drugu čudnu i nelogičnu „sitnicu“. Pri spominjanju toga čovjeka, gotovo uvijek ističe se njegova služba bana: ban Jelačić ovo, ban Jelačić ono, itd., čak i ulice i trgove dobiva kao ban – za razliku od drugih, ne manje važnih banova, npr. Zrinskih, Draškovića, pa i poznatoga prvoga „bana pučanina“ Ivana Mažuranića, koji kao da to nisu bili. Tek tu i tamo spominje mu se velikaški naslov baruna, a na prste jedne ruke mogu se nabrojiti slučajevi u kojima mu se priznaje da je bio i više nego barun: od 20. travnja 1854. bio je i grof! Možda u naše „demokratsko“ doba to nije ni potrebno, ali utoliko je smješnije i nelogičnije što jedan, na primjer, Ivan Zajc – svaka mu inače čast, premda se na ljestvici nositelja „plave krvi“ nalazi na dnu – „nije“ ni glazbenik, ni skladatelj, ni umjetnik, ali ne može biti da ne bi bio „plemeniti“!