SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Zahvaljujući tehničkom uređaju kojim se za pisanje ovoga i drugih članaka danas služim mjesto nekadašnjega pisaćega stroja – a i on je nekad bio čudo tehnike – bez ikakve muke, samo jednim pritiskom prsta i jednim pogledom oka, saznajem da ovaj tekst, kao i većina drugih u ovoj rubrici, ima nešto više od tisuću riječi u približno dvjesto pedeset redaka.
Spominjući to, nemam namjeru hvalisati se kako mogu s mnogo riječi malo reći ili obrnuto, kako s malo riječi ponekad uspijevam reći i mnogo više od onoga što sam namjeravao. Želim samo skrenuti pozornost na to da bi mi za tekst od tisuću, možda i tisuću tristo redaka bio potreban najmanje četiri ili čak pet puta veći prostor u ovim novinama nego je za tu rubriku predviđen.
A zašto tisuću ili čak tisuću tristo redaka? Zato što je riječ o čovjeku koji je čovječanstvo obogatio s upravo toliko: tisuću, a prema nekim podacima čak i tisuću tristo različitih izuma, od kojih je jedan vredniji i važniji od drugoga. Kad bih ih, dakle, htio samo redom nabrojiti i spomenuti kratkim, nerijetko običnomu čovjeku nerazumljivim nazivom – eto ti tisuću tristo redaka! Ako si uza sve to priuštimo još malo matematike, uz pretpostavku da je taj „majstor izumiteljstva“ bio aktivan pet desetljeća za svoga osamdeset četiri godine dugoga života, nije teško izračunati da mu je prosječna godišnja „proizvodnja“ bila dvadeset do dvadeset šest izuma, a i dalje da su mu um i ruke svakih četrnaest do osamnaest dana proizvele nešto što je nadležna državna služba prihvatila kao novostvoren izum i priznala mu zaštićeni „patent“ te, što je – možda najvažnije – imalo veliku vrijednost i za znanost i za praktičan život. Ti su, naime, mnogobrojni izumi bitno utjecali na daljnji razvoj različitih znanosti, posebno elektrotehnike i onih s njom više ili manje povezanih.
Jedinstveni „majstor“ te više nego rijetke vrste zvao se Thomas Alva Edison. Bio je rođen 11. veljače 1847. u američkoj saveznoj državi Ohio, a umro je u West Orangeu kod New Yorka prije ravnih osamdeset godina, 18. listopada 1931. Školu je napustio već u dvanaestoj godini, a sve što je postigao – ni s visokim školama ne bi više – mora zahvaliti vlastitom samoobrazovanju koje je stjecao, kažu životopisci, nezasitnim čitanjem. Tako je kao samouk upoznao telegrafiju – još onu Morseovu – i sa šesnaest godina bio zaposlen na željeznici kao telegrafist. To je bila sreća za njega – i za čovječanstvo! – jer je očito da ga je to potaknulo na dublje proučavanje sile koja je na velikoj udaljenosti kuckala točkice i povlačila crtice onako kako je to htio neki njemu dalek i potpuno nepoznat čovjek, a on, Edison, mogao je njihov poredak na papirnatoj traci prepoznavati kao slova i brojke. Ne gledajući pasivno to čudo tehnike, nego ozbiljno nastojeći shvatiti „u čemu je štos“, nerijetko je dolazio do saznanja da se može nešto već postojeće poboljšati, a još nepostojeće kao novo stvoriti.
Prvi takvi uspjesi na području telegrafije donijeli su mu i ne malu novčanu korist, a to mu je omogućilo da se u takvom poslu izumljivanja osamostali. Već 1876. godine osnovao je u Menlo Parku nedaleko New Yorka vlastiti laboratorij za tehnička istraživanja. Tu je već sljedeće godine stvorio fonograf, prvi uređaj za snimanje i reproduciranje zvuka, uključujući i ljudski glas. Tako je, zahvaljujući poznavanju električnih i magnetskih sila, zakoračio i na druga područja znanstvene prakse, čak i na ona koja se dotad nisu ni teoretski povezivala s takvim silama. Koliko pak je bio u pravu potvrdila su sljedeća desetljeća, kad se saznalo da sve, sav stvarni i opipljivi svijet, pa i sam život, svoje postojanje zahvaljuje samo djelovanju tih nevidljivih, a ipak tako učinkovitih sila.
Jedna stara, još iz antičkoga svijeta uzrečica („Abyssus abyssum invocat“, ne mora se uvijek uzimati u izvorno lošem, izrazito negativnom smislu) kaže da jedan uspjeh – ako se dobro iskoristi – može uroditi drugim, drugi dovesti do trećega i tako dalje. Kod Edisona je uistinu bilo tako: izum se redao za izumom, jedan je izazivao drugi nevjerojatnom brzinom, i to je njihova stvaratelja poticalo da svoja zanimanja proširuje i na druga, sve nova i nova područja znanosti i ljudskih djelatnosti. Tako je nastalo više od tisuću, neki kažu i tisuću tristo različitih izuma koje je, kako je u uvodu napisano, teško i po nazivima nabrojiti, a kamoli još neku riječ o njima reći. Među njima su, pored spomenutoga fonografa, kao najvažniji te po značenju najdalekosežniji i u praksi najprimjenjivaniji kinetograf, sprava koja je snimala pokrete i razvila se u današnje kamere, pa perforiranu filmsku traku, zatim kinetofonograf ili uređaj koji je sinkronizirao prikazivanje snimljenih pokreta i zvuka te bio preteča današnjega zvučnoga kinoprojektora, i stotine drugih stvari kojima je otišao daleko ispred svoga vremena. Po mišljenju mnogih, najvrjednija mu je ipak jedna „sitnica“: obična žarulja – stvarčica koja je izmijenila svijet i – kad je bila usavršena, što ne umanjuje njezino početno značenje, jer da je nije bilo, ne bi se mogla niti usavršavati – omogućila mu da iziđe iz noćne tame ili čak da si noć pretvori u dan.

P.S. Razumije se, znanstveno-praktični uspjesi toga, zapravo, znanstvenog „amatera“ privlačili su i „profesionalne“ znanstvenike; oni su se samoinicijativno ili na poziv okupljali u njegovu laboratoriju i sigurno ne malo pridonosili izumima, na kraju pripisanima samo Edisonu i poznatima pod njegovim imenom, Tako je i naš glasoviti Nikola Tesla po svom dolasku u Ameriku 1884. godine najprije radio u njegovu laboratoriju, no već sljedeće godine dogodilo se ono što je neizbježivo kod susreta dvaju genija od kojih svaki ima svoju pamet i svoje – svakako genijalne! – ideje: sukobili su se, ali ne kao ona dva jarca na brvi iz priče, nego su se razišli, što je i razumljivo svakomu tko zna da je Edison svoje izume zasnivao na istosmjernoj, a Tesla svoju genijalnost „ispucavao“ na izmjeničnoj struji. To ipak ne znači da i Tesli nisu dobro došli Edisonovi izumi poput same žarulje, grla za nju, osigurača, strujomjera, voda, izolatora, sklopke i mnogih drugih. Na pitanje pak bi li ih Tesla izumio da to nije već Edison učinio ne treba ni pomišljati, a kamoli o njemu raspravljati.