SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Slučajno ili ne, ako slučaj uopće postoji, dogodit će se da novine s ovom sitnicom neće, izaći na Dan mrtvih koji kod nas – kao i u nekim drugim zemljama, posebno u onima sa službenom odvojenošću države od Crkve ili obrnuto – ima status državnoga praznika i, razumije se, neradnog dana. To je, dalje, razlog – a ne slučaj! – da će i ovaj tekst, namijenjen Danu mrtvih i povezan s njim, čitatelji dobiti u ruke uistinu post festum – poslije blagdana, odnosno s malim zakašnjenjem. Možda ipak ne prekasno da se na ponešto podsjete, a nešto i saznaju.
Nema nikakve sumnje da današnji građanski ili državni Dan mrtvih vuče svoje korijene iz pradavnog vjerovanja da s fizičkom smrću čovjeka ne prestaje sve, nego da se njegovo postojanje produžuje i nakon groba, bez obzira na to gdje se taj grob nalazi i kako izgleda – je li on jama u zemlji na uređenom groblju ili zapušten jarak uz cestu, morska dubina ili plamen lomače, ralje neke zvijeri ili bilo što drugo u čemu čovjekovo tijelo prestaje to biti. To postojanje ne može biti drugo, nego opet život – život manje ili više različit od ovoga koji svakomu teče od časa začeća do posljednjeg otkucaja srca i pretvaranja živog organizma u beživotnu masu osuđenu na raspadanje, ali svakako život u nekom drugom svijetu koji si ljudi različito zamišljaju. Svoju vjeru u to primitivni narodi iskazivali su i dokazivali – čine to i danas – time što su, na primjer, mrtve ispraćali u taj drugi svijet različitim, često nama nerazumljivim obredima i egzotičnim postupcima. Najpoznatiji su oni kad se u grobove stavljaju hrana i piće (to im se i kasnije donosi), oruđe i oružje, novac i druge dragocjenosti koje bi mrtvacu mogle biti potrebne i korisne u prekogrobnome životu.
Narodi pak s kršćanskom, posebno s katoličkom tradicijom, od početka su tu vjeru izražavali i svjedočili slavljenjem misne žrtve nad grobovima svojih svetih mučenika na godišnjicu njihove smrti. Kasnije su takva slavlja i molitve bile prenijete u crkve i proširene na sve pokojne vjernike, posebno one koji su bili smatrani i proglašeni svetima. Budući da zbog množine takvih nisu svi mogli doći na red, već se u IV: stoljeću u Antiohiji slavio jedan zajednički blagdan svih svetih mučenika, u Rimu pak je papa Bonifacije IV. (608.– 615.) Pantheon, rimski hram posvećen svim bogovima, pretvorio u crkvu svete Bogorodice i svih svetih mučenika. Tek je kasnije papa Grgur IV. (827.– 844.) odredio 1. studenoga kao redoviti i to zapovijedani blagdan Svih svetih.
Usporedno sa smišljenim i organiziranim štovanjem znanih i neznanih svetaca, u Crkvi su se već su se od VII. stoljeća razvijali spomen i molitva za ostale pokojnike. Najprije su se u samostanima služile sv. mise za sve njihove pokojne članove, ali ne u određene dane, nego kad se tko sjetio, dok nije Odilo, opat benediktinskoga samostana u Clunyju (+ 1049.) – neki ga svrstavaju među svece – 998. godine uveo stalan dan molitvi za sve vjerne mrtve, u našem narodu zvan Dušni dan. Ne bez razloga i simbolike, bio je to dan poslije blagdana Svih svetih, 2. studenoga. Otada se to širilo po svemu katoličkom svijetu, pa je 1311. godine papa Klement V. (1305.– 1314.) taj dan uvrstio u crkveni kalendar odmah iza blagdana Svih svetih, a Benedikt XV. (1914.– 1922.) dao mu je posebno značenje time što je 1915. godine odredio da toga dana svaki svećenik prikaže tri mise; za vjerne mrtve, na nakanu Sv. Oca i na vlastitu nakanu.
Crkva u Hrvata ni u tome nije zaostajala za onim što se smatra dobrim, korisnim i opravdanim. Najstariji spomen mise za pokojne u Zagrebačkoj biskupiji zabilježen je u tzv. sakramentariju sv. Margarete iz XI. stoljeća, a Dušni dan spomenut je prvi put 1290. godine u kalendaru najstarijeg zagrebačkog brevijara i u kalendaru padovanskoga brevijara sv. Justine. To znači da Svi sveti i Dušni dan imaju tradiciju dugu gotovo tisuću godina. Budući da su državne vlasti stoljećima priznavale crkveni, katolički kalendar kao svoj i poštivale ga, nije čudno što je i u narodu postala jaka tradicija slavljenja blagdana Svih svetih te molitve i obilaženja grobova svojih pokojnika na Dušni dan.
Ideološka, društvena i politička kretanja posljednjih desetljeća mnogo su pridonijela tomu da se tisućugodišnja vjerska tradicija, smisao i karakter tih dvaju dana – svedenih samo na jedan službeno nazvan Dan mrtvih – prilično brzo potiskuju i svode na užurbano uređenje groblja i pojedinih grobova te masovno okupljanje bliže i daljnje rodbine kod grobova svojih pokojnika uz ne male troškove za jednokratnu dekoraciju. Sociološka analiza toga s bilo koje strane mogla bi dati zanimljive zaključke, ali ona nadilazi okvire ovoga teksta.

P.S. Odavno već učim od pametnih, civiliziranih, kulturnih, školovanih, učenih, mudrih i sve takvih ljudi da se – na primjer, poslije zimskoga suncostaja, Sunčeve prekretnice ili (svima razumljivije) solsticija, prema riječima starih Međimuraca – dan produžuje od Božić do Nova godina kulko kokoš zehne, od Nova Godina do blagdan Tri kralja kulko kokot korači, a od taj blagdan do Svijećnica kulko srna skoči. U istome smislu slušam što netko radi od ponedjeljak do petak i kako se odmara od subota do nedjelja, ili kako se od Čakovec do Zagreb putuje jedan sat, a od Zagreb do Rijeka dva sata. I tako dalje.
Ne vjerujem da treba nekomu objašnjavati kako sam to učenje izmislio, no samo one dijelove koji se tiču padeža riječi iza prijedloga od i do – jer tako ipak nitko ne govori. Ali samo zasad ne, jer – već je počelo i drukčije: sve češće čujem i vidim kako se govori i piše, na primjer, da od prvi do deveti listopada nije bilo toga i toga, a da će od sedmi do deseti studenoga biti ovo i ono. Pa kad za to čujem potvrdu od Institut za hrvatski jezik i od vrh Hrvatski sabor, kako da se ne pitam zašto su mene – nekada kad su još i profesori, na primjer, matematike, zemljopisa, mineralogije i drugi, a da ne spominjem one mojega materinskoga jezika, strogo pazili kako oni sami i kako njihovi učenici govore – punih dvanaest godina učili da hrvatski književni jezik nema prijedloga koji stoji uz prvi i peti padež (nominativ i vokativ), nego da svaki od njih (prijedloga) traži uza se jedan ili više kosih padeža?! A što vrijedi za druge, vrijedi(lo je) i za te „od“ i „do“, pa se govorilo od prvoga do devetoga i od sedmoga do desetoga – jednako kao i od Čakovca do Zagreba!
No, zna se: vremena se mijenjaju – s njima očito i jezik, a još više oni koji njime govore – samo je pitanje: u kojem smjeru?