SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Vijesti o teškim nesrećama, redovito s nekoliko desetaka na ovaj ili onaj način poginulih u nekom od možda čak i bezbrojnih rudnika u državi službeno zvanoj Zhonghuá Rénmín Gonghéguó – u čemu je teško naći nešto od onoga što se nalazi na sve brojnijim naljep-nicama (na složenim i skupocjenim proizvodima kakvi su, na primjer, čačkalice i spajalice) s glavnim riječima „Made“ ili „Produced in China“, a još manje od onoga što se kod nas zove „Narodna Republika Kina“ – gotovo da više i nisu vijesti. Prečeste su, ponavljaju se gotovo iz mjeseca u mjesec, pa se čini da nesreća u rudnicima drugih zemalja valjda niti nema, no za onoga tko zna ili razumije što se sve može dogoditi čovjeku kad se spusti nekoliko stotina ili čak tisuća metara u dubinu prema središtu Zemlje – ne zbog „zezancije“ ili dokoličarske znatiželje, nego radi krvavo teškoga rada – to, vjerojatno, ipak nije sasvim točno. No, bez obzira na to, uz takve vijesti suvišan je makar i kratak komentar, zapravo samo usputna napomena o slabim mjerama zaštite jamskih, a možda i nejamskih radnika te države, što ni nije čudno u uvjetima kad je – ne samo u toj zemlji – važniji ugljen (za industriju koja ga treba sve više), nego „radna snaga“ (koje ima, valjda, i više nego je treba).
Ipak, uza sve žaljenje koje osjetim kad god saznam za takve tužne vijesti, ne mogu ne prisjetiti se, danas već uglavnom zaboravljene „sitnice“, da je i kod nas bilo vrijeme u kojem ugljena i sličnih pogonskih sirovina ni uz najveće iskorištavanje tih podzemnih bogatstava nije bilo dosta. Posebice je tako bilo poslije Drugoga svjetskoga rata, u doba prvih „petoljetki“ (petogodišnjih planova na „saveznoj“ razini) obnove i izgradnje, zatim industrijalizacije i elektrifikacije, pa onda i ostalih oblika razvitka zemlje.
Sad već malo tko pamti da tada ni Međimurje nije bilo pošteđeno jagme za „crnim zlatom“. U prvi mah, ponovo su bila aktivirana već napuštena i zapuštena rudarska okna iz predratnih vremena u okolici Peklenice i ispod Pleškovca, a kad je potražnja naglo porasla, ugljenokopi su bili otvarani svagdje gdje se god moglo naslućivati da ugljena ima. Tako su proradili „Međimurski ugljenokopi“ s novim rudnicima u Jurovčaku i Robadju – bio je pokušaj i u Jalšovcu – ali su zbog tankoga „fleca“ bili kratkoga vijeka. Najduže su se održala okna oko Murskoga Središča, iz jednostavnoga razloga: bila su najbogatija i zato najisplativija. (Koliko je ipak i „jalovine“ trebalo iskapati da bi se mogao ugljen vaditi, svjedoče još uvijek jasno vidljiva čitava umjetna brda, nastala usporedno sa stotinama i tisućama vagona ugljena koje su nestale bez traga u pećima diljem zemlje.) Kako je to izgledalo, vidi se iz povremenih zapisa u novinama od kojih (ne samo) jedan hvali rudare da su „premašili plan takmičenja“:
„U tradicionalnom takmičenju koje se u čast 2. ožujka – Dana rudara Hrvatske, odvija u Međimurskim ugljenokopima postignuti su izvanredni rezultati. Prema informacijama koje smo dobili u upravi ovog poduzeća, za prvih deset dana veljače (1961. – prije pedeset godina!) iskopano je 1199 tona ugljena izvan plana. Time je predviđena količina od 844 tona ugljena ostvarena sa 142 posto … a do kraja ovog mjeseca taj će se plan višestruko prebaciti.“ I tako iz godine u godinu, ne uvijek baš tako „glatko“ i uspješno kako se čini, ali ni u kojem smislu usporedivo s onim u uvodu.
A onda, iznenada, kao grom iz vedra neba: „U noći između 8. i 9. studenoga – 1961., prije pedeset godina! – na pogonu ‘Maj 3’ Međimurskih ugljenokopa u Murskom Središču došlo je do teške nesreće u kojoj je izgubilo živote deset rudara.“
Prema nalazu službenog istražitelja, „nesreća se dogodila u 1,45 sati kad je između XIV. i XV. etaže kod spremišta crpki izbila vatra koja je prouzročila gusti dim. On je pomiješan sa sagorjelim plinovima krenuo obrnutim pravcem zračenja, tj. prema XIV. etaži, a zatim se postepeno širio sve do IX. galerije. Radnici sa XIV. i XV. etaže bili su neposredno ugroženi uslijed prodora dima u kojem su se nalazile velike količine ugljičnog monoksida kroz koji su se morali probijati. Rudari, kojima je instinktivno uspjelo, puzeći po niskopu, dospjeti do XI. etaže, spasili su se. Vatra se počela naglo širiti od podnožja niskopa prema gornjim horizontima, pa je ubrzo zahvatila elektro-instalacije i potpornu građu, a možda čak i ugljen, obzirom na visoku temperaturu koju je razvila. Uslijed djelovanja ugljičnog monoksida rudari su se gušili. Prema nalazima liječničke komisije, na leševima nastradalih ustanovljeno je da je smrt nastupila naglo zbog trovanja ugljičnim monoksidom.“
Nezapamćenu nesreću životom su platili: četrdesetsedmogodišnji „palilac mina“ Franjo Kodba iz Murskoga Središča (rodom iz Križovca), jamski vozači četrdesetogodišnji Mijo Sobočan iz Brezovca i tridesetpetogodišnji Ivan Novak iz Plešivice, pomoćni kopači četrdesetjednogodišnji Aleksa Čurin iz Zebanca (rođen u Peklenici) i tridesetdvogodišnji Martin Škrobar iz Grkaveščaka, te kopači tridesetsedmogodišnji Stjepan Kutnjak iz Žabnika, tridesetčetverogodišnji Ivan Perčić iz Lapšine, najstariji od njih pedesetogodišnji Stjepan Pintarić iz Šafarskoga, tridesetčetirigodišnji Josip Šafranić iz Jurovčaka i, najmlađi među njima, tridesetogodišnji Ivan Vinko iz Grkaveščaka.

P.S. Na prošlotjednom Danu mrtvih ništa novo: svijeća i cvijeća na grobljima i po grobovima – ne svima, ali (vrlo) mnogima – toliko da čovjeku prisjedne i brojenje, i računanje, i svako daljnje razmišljanje. Znatiželja ipak ne da mira, pa čovjek broji i, uz moguću malu zabunu, nabroji 89, 94, pa i 112, a Guinnessovu tragaču možda ne bi bilo teško naći grob i s još više „lampaša“. Normalan završetak brojenja je računica: broj lampaša puta broj grobova puta broj groblja puta prosječna cijena, i rezultat je prava vrtoglavica od koje je teško razmišljati o smislu svega toga.
No, i razmišljanje je ponekad neukrotivo uporno. Na primjer, uz grob na kojemu nema ni svijeća, ni cvijeća, ni traga da ga je ljudska ruka u posljednjih desetak-dvadesetak godina dotaknula. Osim onoga da fizički ili pravni upravljač grobljem po svojoj odluci, temeljenoj na (opet svojem, i to neumoljivom!) „pravnom aktu“ traži (zna se zašto) vlasnika groba za kojega se možda već zna i da ga – nema. Razumljiva je takva briga, ali – mogu li grobovi u vezi s poznatim i zaslužnim ljudima biti izuzetak ne samo kao trajno i neotuđivo opće dobro, nego i kao slika upravljačeva odnosa prema tomu dobru?
Eto, kamo čovjeka može odvesti tako opasna stvar kakva je – razmišljanje!