SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

... no, još je ljepše ne zaboraviti ih!
Uvijek se može svakomu dogoditi da previdi, zaboravi ili se samo ne sjeti u pravome trenutku, pa onda nenamjerno i „preskoči“ neki jubilejčić. To, ta „okrugla“ godišnjica možda nije ni velika ni važna, ali sjećanje na nju ipak može nekoga razveseliti, nekoga podsjetiti na nešto lijepo ili važno, nekomu ili nečemu iskazati čast koju zaslužuje po bilo kojem načelu ili mjerilu, ali eto – manji ili veći propusti uvijek su mogući. Od toga najčešće ne treba „praviti pitanje“, niti to treba nekomu zamjerati.
No, može se ponekad dogoditi da se na vremenskom okupu nađe više takvih, pojedinačno manje ili više „sitnih“ obljetnica koje su međusobno povezane nekom unutarnjom, premda često nevidljivom vezom. Tada to više nije, često ne bi ni smjela biti, zanemariva sitnica mimo koje se prolazi – ne znam zašto se tako govori – „kao mimo turskoga groblja“.
A to što se teoretski može dogoditi, stvarno se dogodilo – i još se uvijek događa! – „Lijepoj našoj domovini“! Ne mislim na uistinu lijepu našu domovinu koja se ove godine, usprkos svim mogućim brigama drugih vrsta, već „jubilarno“ sjetila mnogih godišnjica iz naše (naj)novije prošlosti, nego na „Lijepu našu domovinu“, također i doslovce lijepu i dragu, koja je, uz grb i zastavu, jedan od triju međunarodno priznatih simbola naše države i domovine. Mislim, dakle, na našu narodnu i državnu himnu. S njom se, naime, ove godine mogu povezivati čak četiri „okrugle“ obljetnice, a koliko su spomena vrijedne, svatko može sam zaključiti. Počnimo od „najokruglije“!
Upravo na jučerašnji dan, 14. studenoga, ispunilo se stoljeće i pol od smrti Antuna Mihanovića, „hrvatskoga pjesnika i političara“, „konzula i književnika“ ili kako se već nalazi zabilježeno u brojnoj literaturi, a dovoljno bi bilo spomenuti da je „pjesnik hrvatske himne“. Potekao je iz ugledne obitelji banskoga službenika i „šefa“ Zemaljskoga arhiva Matije Mihanovića s plemićkim pridjevkom „od Petropolja“ ili „Petropoljski“. Bio je rođen 10. lipnja 1796. u samome središtu Zagreba, današnjem Trgu bana Jelačića. Tu je završio i svoje školovanje po sustavu koji mu je, kao očito dobrom i uspješnom učeniku, omogućio da već sa sedamnaest godina kao pravnik stupi u službu tajnika pri Banskom sudbenom stolu i potom da bude vojni sudac najprije u Zagrebu, pa duže u Veneciji i Padovi. Vojnu službu zamijenio je 1826. godine političkom, pa je deset godina bio visoki upravni službenik („gubernijalni tajnik“) u Rijeci – očito uspješan i ugledan jer ga je grad već sljedeće godine izabrao svojim zastupnikom u požunskom saboru. Zastupničku mu je karijeru „pokvarilo“ liberalno držanje zbog kojega je relativno brzo bio opozvan.
Prešavši u diplomatsku službu, bio od 1836. godine prvi austrijski konzul u Beogradu, no tu se brzo razišao s Milošem Obrenovićem zbog njegove vanjske politike koju Mihanović nije odobravao. Zato je 1838. godine bio premješten za konzula u Solun, a poslije toga slijedila je ista služba u Trapezuntu, Smirni i Carigradu te, posljednje četiri godine „aktivne“ službe, u Bukureštu. Već dugo i teško bolestan te umirovljen 1858. godine kao „ministarski savjetnik“, ostatak života do 14. studenoga 1861. proveo je u svome dvorcu u Novim Dvorima kod Klanjca. Tu je umro i bio pokopan na groblju u Klanjcu.
Od čovjeka koji je 1835. godine objavio pjesmu „Horvatska domovina“, mnogo kasnije prihvaćenu i priznatu kao hrvatsku himnu, razumljivo je očekivati barem nekakav, ako ne i velik književni, pjesnički opus. No, u ovome slučaju to – nije slučaj! Od Mihanovića je ostalo samo osam objavljenih pjesama – po četiri 1835. i 1844. godine – ali je zablistao ponajprije svojim spisom Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku kojim je sa svojih samo devetnaest godina za dva desetljeća ozbiljno i zrelo pretekao Gaja i ostale „ilirske“ preporoditelje, a s dvadeset dvije znao je vrijednost Gundulićeva Osmana, pa je njegov rukopis (tada star već dva stoljeća!) otkupom spasio da ne ode za zamatanje kobasica ili „šnicla“! Povijest naše kulture zadužio je i drugim takvim neprocjenjivim „potezima“, ali za našu svakidašnjicu njegova „Lijepa naša“ nema zamjene!
Uz obljetnicu smrti pisca teksta naše himne, vrijedi spomenuti i onu najdužu, dugu sto devedeset godina, a odnosi se na rođenje čovjeka koji je Mihanovićeve stihove glazbeno oblikovao ili skladao našu himnu. (Prije sto dvadesetak godina poznati Franjo Š. Kuhač pisao je o njemu da ju je „melodisovao“ i prema tome bio njezin „uglazbioc“!) Bio je to Josip Runjanin, rođen u Vinkovcima 8. prosinca 1821. Kao sin časnika, bio je unovačen čim je stupio u osamnaestu godinu i u vojsci je do umirovljenja 1876. postigao čin potpukovnika. Mirovinu nije dugo uživao: umro je u Novom Sadu već 2. veljače 1878. godine.
Premda se, dakle, posvetio sasvim drugom zanimanju i imao sasvim druge brige, a valjda i životne planove, ipak nije imao „potumplana vuha“, nego je već odmalena naučio svirati gitaru i citre. Razumljivo je da mu se „repertoar“ sastojao najprije od tada uobičajenih i poznatih pjesama, no teško je, danas već i nemoguće dokučiti gdje je i kako saznavao i za pjesničke umotvore i za skladbe velikih svjetskih majstora, na primjer za popularne arije iz poznatih opera koje je onda izvodio, svakako, na svoj način. Očito je, dakle, da nije bio sasvim običan ni literarni ni glazbeni diletant, kako mu se ponekad podmeće. I dok je tako amaterski svirajući kratio vrijeme i razveseljavao društvo sebi jednakih mladih ljudi nekad već poznatim pjesmama, a nekad i na brzinu „sklepanim“ melodijama, dogodilo mu se 1846. godine u Glini da je spojio talijanskoga skladatelja Gaetana Donizettija s našim pjesnikom Antunom Mihanovićem, pa napjev jednoga prilagodio stihovima drugoga i tako, ne sluteći, stvorio hrvatsku himnu. I zaslužio da mu se za to i na ovome mjestu kaže „Hvala“!

P.S. Budući da do mene nije dopro nikakav ni navještaj ni izvještaj – ili možda ja nisam dopro do njih?! – o javnom spomenu kojega od spomenutih jubileja, ispričavam se ako je toga bilo, a o tome se ne zna. Žao mi je uvijek kad se nešto takvo događa bez dovoljno glasne najave, ali zato „odjave“ znaju biti glasne. No – kažu, a nadam se da se ne varaju – bit će jednom i u tome bolje!!